[Juda Iškariot]

Nagradit ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok niže rangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljenih ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Doušnici, a i ostali vanjski suradnici se financiraju s tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Kako bi prikrili tragove o svojim tajnim operacijama zapovjedi su priopćavane usmeno, a i izvještaji o tajnim operacijama su također podnošene usmeno. Pismeni izvještaji podnošeni su jedino o legalnim operacijama nadzora.
Manolić je karijeru počeo kao profesionalni obavještajac OZN-e, a kao i Tito bio je vrlo inteligentan Britanski agent provokator ubačen u NKVD i KOMINTERNA-u. Preko ovih organizacija su se kroz niz frakcijski borbi uspjeli probiti na vrh Jugoslavenskih komunista. Nakon drugog svjetskog rata je uspješno glumio prohrvatski orijentiranog ljevičara, družio se s proruski orijentiranim komunistima, pa je vrijedio i za ruskog čovjeka (iako je za vrijeme informbiroa napredovao), a kasnije je počeo igrati i ulogu pronjemački orijentiranog ljevičara, ali je po svojim tajnim djelima uvijek branio britanske interese, tj. opstanak Jugoslavije. Nakon obračuna s Maspokovcima, među koje je bio ubačen, Manolić je »umirovljen» ali je i dalje na vezi imao vrlo veliku doušničku mrežu u svim strukturama društva.
Za OZN-u sam čuo još kao dijete od jednog susjeda, partizanskog prvoborca, Srbina s Korduna, majora Dušana Macakanje koji je nama djeci volio pričati ratne priče. Rado je hvalio partizansku lukavost. Tako nam je jednom prilikom pričao kako su partizani vršili mobilizaciju. Jednog dana sa svojom četom ušao je u jedno srpsko selo i pozvao seljake na odlazak u partizane. Budući da nitko nije želio odlazak u šumu, vratili su se neobavljena posla. Tada ga je neki viši oficir pozvao k sebi i tražio popis uglednijih seljaka koji su bili najglasniji protiv odlaska u partizane. Nakon toga taj oficir je jednu grupu svojih ljudi iz drugog kraja poslao u akciju. U crnoj ustaškoj uniformi su ušli u selo i pobili desetak Srba, upravo one koji su bili najglasniji protivnici odlaska u partizane. Idući dan su lokalni partizani ušli u selo i ponovno zvali u partizane. Odaziv je bio stopostotan. Na sličan način partizani su mobilizirali i Hrvate. Četnike s kojima su u prvom djelu rata surađivali, slali su u napade na hrvatska sela, nakon čega bi ih partizani dolazili braniti, pri čemu bi izvršili mobilizaciju svih koji su se dali mobilizirati. Zahvaljujući iskustvima iz španjolskog građanskog rata najbolje su shvatili temelje partizanske taktike, a to je: na bilo koji način mobiliziraj sve sposobno za borbu, ali ne da bi se oni osobito jako borili, već zato da ih protivnik ne bi mobilizirao. U napadne operacije i onako idu samo najpouzdaniji. A mobilizirani će se i sami braniti kad budu napadnuti. U pojedinim trenutcima rata, u regijama gdje su četnici bili najjači, partizani su znali surađivati i s ustašama kako bi se oduprli prevlasti četnika, a u drugim trenutcima, tamo gdje su bili ugroženi i partizani i četnici znali su zajedno napadati ustaše.
SDB (služba državne bezbednosti - bivša UDB-a, koja je nastala od OZN-e) je za vrijeme komunizma pod kontrolom držala velik broj državnih službenika, kriminalaca, sveučilišnih profesora, sudaca, sindikalista, novinara, političara i njihovih supruga, a također i europski dio političke emigracije. Vojska je imala svoju kontra-obavještajnu službu KOS, a u ministarstvu vanjskih poslova postojala je posebna tajna služba SID koja je vršila međunarodne političke prosudbe i davala odobrenja za likvidacije. Posebnu ulogu u komunizmu imale su mnoge supruge istaknutih političara. Dočekivale su strane delegacije i bile su im vodiči po gradovima, restoranima i hotelima. Što su bile uspješnije u prikupljanju informacija, to su njihovi bračni drugovi brže napredovali u karijeri. Manolić je kontrolirao i mnoge bivše političke zatvorenike. Naime, u zatvorima su udbaši, Srbi i Hrvati, igrali ulogu loših i dobrih momaka. Srbi su zatvorenike tukli i pokušavali likvidirati, a Hrvati su ih štitili. Tako su stjecali njihovo povjerenje i pretvarali ih u vlastite doušnike. Zahvaljujući tomu Manolić je u Hrvatskoj imao velik utjecaj u miliciji i državnoj sigurnosti, te je mogao omogućiti prijenos vlasti. Poneki Manolićevi suradnici, koji su se pokušali osamostaliti, kažnjeni su tako što im se dosje o suradnji s Udbom i Kosom vrlo brzo pojavio u medijima. Uz pomoć dosjea držao je mnoge u pokornosti i dok je bio u HDZ-u, a i kasnije kada je izgubio izravnu političku moć. Dobro je pazio kako ne bi izašao u javnosti popis svih komunističkih doušnika. Objavljivanjem toga popisa izgubio bi sredstvo ucjene. Manolićev utjecaj počeo je slabiti tek početkom 1992, kad su kadrovi iznikli u procesu formiranja i naoružavanja HV-a počeli preuzimati većinu funkcija u vojsci, a poslije 1994. i u državnoj upravi, ali taj utjecaj nikada nije prestao jer su mnogi njegovi bivši suradnici ostali pritajeni u HDZ-u kao višestruki doušnici, doušnici državotvornog dijela HDZ-a, doušnici projugoslavenskog dijela HDZ-a, a i doušnici Miloševićeve SDBS.