Nakon što sam više od godine dana patila za jednim kojem ja očito nisam bila Ona Prava, tog se ljeta pojavio On. Osjetila sam odmah nešto, da bi kasnije priznao da je i on. No sve je ostalo na tome. Ničemu.
Sreli smo se par mjeseci kasnije. Na jednom koncertu. Jedne hladne prosinačke zime u Zagrebu.
Poljubio me tada i nastavio isto sljedeće skoro četiri godine. Volio me kao niko do tada, i ja sam njega voljela više od svega. Imali smo divan početak, priču koju bi mogla pričati našim unucima da smo ostali skupa.Imali smo Zagreb, imali smo Split, imali smo more, imali smo Zrinjevac, imali smo Marjan, imali smo Sljeme.Imali smo potoke suza ispakanih na kolodvoru, imali smo jednu pjesmu. U jednom je trenutku svijet bio naš.
Uz sve probleme praktične naravi koji su se nizali, mi smo opstajali. Jači nego prije.
Do dana kada nisam shvatila, da on nije moj The one. Ko grom iz vedra neba. Nisam bila od onih koji riskiraju, koji se zaljube na prvi pogled, koji pucaju od strasti. Do jednom.......
I ne nisam mogla dalje s njim, ne nakon što sam upoznala Njega.
Pogazila sam sve što sam rekla, ostavila ga na način na koji nije zaslužio ne znajući tada, da postoje u životu stvari koje je bolje prešutiti.
Srećemo se rijetko, pozdravi me još rjeđe, a ja ponekad sklonim pogled da ne vidim ono nešto u njegovim očima.Jebiga, bila sam kuja.
I pitam se često, je li citat Ima l išta lakše neg obećati, na njegovom fb profilu upućen meni.