[however]

Bok curke,
u zadnjih mjesec dana moji in-laws mi zagorčavaju život,i to je sada došlo skoro do granice da nekoga ozbiljno ozljedim (pretjerujem naravno). Sve je počelo od toga da je moj svekar iako nije pretjerano star niti bolestan odlučio podjeliti svoju djecu,dva sina i kćer. Njegova imovina je kuća,nešto zemelje i okidač svega vikendica u šumi.

Kad smo muž i ja prohodali to je bilo samo komad blata bogu iza nogu,no on je pričao stalno o tome kako on tu voli provoditi vrijeme kako se tu opušta,itd. Kada smo se oženili odlučili smo si na tom mjestu napraviti kućicu da imamo gdje otići vikendom, i on je pitao tatu jel možemo on se složio i mi smo počeli,baš smo se posvetili tome i dali si puno truda i jako smo zadovljni s onim što smo napravili. Oni nam nisu pomknuli niti jednog kamena ili grane,ali nismo im niti zamjerali jer to konačno nije niti njihova ideja. No međutim kada smo završili odjednom su svi htjeli provoditi vrijeme tamo, a mi nikada nismo nikoga odbili čak su svi dobili svoju kopiju ključa.

Svi smo koristili u dogovoru iako je muža to počelo smetati jer nije više mogao ići kad je htio nego se morao prilagođavati tuđim planovima, ja nikad nisam dala da se svađa ili raspravlja.

I tako smo mi i dalje naivno ulagali a drugi koristili, dok nam dobar prijatelj kojemu je već bilo žao slušati o tome rekao nam da se priča da smo mi luđaci da mi uređujemo i ulažemo u tuđe, da je stari već riješio da nakon njegove smrti to ostaje sestri.

Muž je naravno poludio a tko i nebi, on se nadao da će biti njegovo,otišao do njih i pitao dal je to istina oni su to potvrdili i tu je on puknuo, svašta im rekao,derao se razbio neku vazu vani uglavnom njega nije povrijedilo to što su napravili nego kako su napravili,ponijeli su se kao da je kopile isključeno iz svega.

Ja osobno ne krivim njih 100 % jer naposljetku kad sad gledam gdje je nama pamet bila,prvo na papir onda dalje,uglavnom on od tada ne priča sa svojima, ja sam ostala u korektnim odnosima jer su zvali da se ispričavaju ovo ono,i tako malo po malo za njegov rođendan sam opet napravila malo slavlje i pozvala njih i opet izgladili stvar barem malo.

Počeli su opet dolaziti na kave, ali sve vrijeme njegova sestra se držala kao da je ona uvrjeđena. Ona ima bolesno dijete i mi smo davali uvijek kad je trebalo, dala sam joj laptop koji je ona prodala nakon dva tjedna jer joj je falilo za drugi nisam riječi rekla i sve vrijeme pokušavala razumijeti,zatim sam za božić dobila tablet od tvrtke,došli oni mali se igrao sa njim kao njemu bi to dobro došlo ovo ono i rekla sam nek si ga uzme. I onda im se pokvario auto, mi imamo dva auta ali i radimo na različitim lokacijama i potrebni su nam,ali opet zbog doktora i putovanja u bolnice smo im posudili auto i to ovaj noviji koji nam je još na kreditu, da bi ga njen muž razbio,zvali jedan dan dođi tu i tu imao sam sudar,kao muž pita jeli jako on kaže ma nije kad je došao imao je što vidjeti,pijan uletio ljudima u dvorište auto nema prednji kraj motor ispao itd. Tad sam doživjela blagi slom živaca ali mislim napravit će sve će bit u redu, moj tata nam je dao auto na služenje dok se ne popravi,međutim oni došli reći nama da oni novaca nemaju za taj popravak, e tada sam ja pukla i dala im rok od mjesec dana da auto dovezu onakav kakav su i odvezli i doslovno ih istjerala iz kuće. Znam da je to neoprostivo,nezrelo i ružno i možda si nikada to oprostiti neću ali natrag nema.

Od tog dana oni svi su se okrenuli protiv mene, to su sad postale priče da mi se želudac okreće, najviše me pogodilo kada su rekli da nemam djece jer se ne želim udebljati u trudnoći, a dobro znaju koje probleme imam s tim i da mi je to najbolnija tema.

Sve što sam mogla sam dala i nikada nisam ništa tražila zauzvrat a oni mene uništavaju zbog jednog mog lošeg postupka, svakodnevno zovu muža,šalju svakakve poruke,a on zbog posla nemože promijeniti broj,pretvaraju nam život u pakao, toliko mržnje ja u životu nisam vidjela. Da ih tužim, da im zaprijetim, neznam stvarno više što da radim.