moja mala ima 10 mjeseci i tantrumi su vec lagano krenuli.
a ja sam fakin odgojitelj i ipak znam neke strucne stvari kad je odgoj u pitanju, jel.
pa me nije zaobislo
kako frupy fino rece, proci ce
fakat ne pretjerujte.
kljuc je u ignoriranju svega sto se izignorirati moze, a kod situacija koje nisu za ignoriranje (opasne situacije) kljuc je dosljednost.
oni jesu mali.
ali nemojte se zavaravati da ne kuze. ooooo, itekako predobro kuze!!
hocu rec, ne kuze dovoljno da biste im mogle verbalno nesto objasniti, ali kuze da ce svojim divljanjem i ispadima em privuc paznju, em dobti ono sto zapikiraju.
zato je ignoriranje dobro. nit dobijaju paznju, nit im se udovolji.
i nemojte se, pobogu, sekirati sto neka mama u parku mozda pomisli da vam je dijete neodgojeno.
ono, lol.
postoji nesto s cime se dijete radja a zove se temperament.
i pokazuje se od prvih dana
moja nikad nije bila dobro, mirno dijete koje spava, cucla dudu i suti.
od prvog dana je zahtjevala ful angazman.
bilo bi nebulozno ocekivati da ce s odrastanjem postati mirna mazica.
ja sam se s time davno pomirila.
a sad, kad su krenuli ispadi bijesa (da, s 10 mjeseci ona itekako zna iskazati ljutnju, bit agresivna, destruktvina , gruba, bacati se) jedino sto mogu je ignorirati je, maknuti od opasnosti, pustiti da prva navala prodje i preusmjeriti joj paznju.
jer s 10 mjeseci zivota ja uz najbolju volju nit joj mogu nesto objasniti, nit mogu sebe kriviti da sam zakazala u odgoju, jer, onak, pricamo o 10-mjesecnom djetetu koje ima tantrume
temperamet.
lucky me.