Galije
Priča o galijama započinje još u prapovijesnim vremenima, kada su nastala prva plovila s kožnom oplatom i slijepljenim komadima kore drveta, učvršćenima na drvenu konstrukciju. S vremenom su takvi čamci dobili i prve veslače, a ubrzo se otkrilo i da razapinjanjem širokog komada tkanine nad trupom čamca, veslanje u slučaju povoljnog vjetra nije potrebno. Tako su postavljeni osnovni principi razvoja galije, a sve kasnije je samo pitanje čiji će brod biti veći i izdržljiviji.
Najstariji dokaz o plovidbi galijom je ep o Argonautima Apolonija Rođanina, o Jasonu i njegovoj mitskoj potrazi za zlatnim runom od Grčke do Kolhide (danas Gruzija). Prema legendi, ta pustolovina se imala dogoditi generaciju prije trojanskog rata. Da bi ispitao stvarnu izvedivost takvog pothvata pustolov Tim Severin (prešao Atlantik u čamcu s oplatom od kože) je izradio repliku Jasonove galije Argo (prema metodama izrade brodova iz toga vremena), dugu 15 metara i s 20 mjesta za veslače, i u tom svom eksperimentu i uspio. Po svjedočanstvu članova posade, nimalo ugodan put, ali su istaknuli da je galija uspješno savladavala jake vjetrove u pramac i bosporske struje koje su znale poslati na dno i moderne brodove.
Ispraćaj Severinove galije
S vremenom je kroz antiku izgradnja galija dosta napredovala (kao i brodogradnja općenito), smanjivala se visina palube kako bi kut između veslača i morske površine bio što manji radi efikasnijeg veslanja, galije su postajale lakše ali dovoljno čvrste i pozdane. Galije se s pravom smatra i prvim primjerom specijaliziranog ratnog broda, zamišljenog i dizajniranog isključivo za vojne potrebe i ratna djelovanja na moru. To pokazuje i njihov "škrti" izgled, štednja na prostoru i materijalu, gdje je u prvom planu samo praktičnost i efikasnost. Posebno je na to profiliranje galija utjecao napredak matematike i građevinarstva, čime brodogradnja postaje znanost i unosan posao.
Investitori i vlasti potaknute pomorskim znalcima su inzistirale na izgradnji sve većih galija, i to ne više samo s jednim redom vesala, pa se najprije kod Feničana u 7.st.BC. javljaju i prve bireme , a zatim i trireme/trijeri. Veće galije zahtjevale su i masivnija vesla, koja su pak zahtjevala veću ljudsku snagu, pa se umjesto jednoga veslača stavljaju dva ili tri, do čak pet veslača na jednom veslu.
Antičke ratne galije kao svoje glavno oružje imale su kljun na pramcu kojim su mogle probušiti drvenu oplatu neprijateljskog broda (on će uvođenjem topova kroz 16.st. postati suvišan). Kasnije se kod većih primjeraka dodaju i mostovi, te velike kuke za privlačenje neprijateljskih lađa.
Npr, grčka trirema iz Peloponeskog rata mogla je "nakrcati" 18 vojnika-pješaka, 160 veslača, 20ak časnika, naglednika i zapovjednika broda. Svi veslači bili su građani polisa, svi su bili opremljeni kratkim hladnim oružjem i morali biti spremni za slučaj borbe na palubi. Takva galija bila dugačka oko 30ak metara, procjenjene istisnine 80 tona i max.brzine do 8 čvorova.
Ono po čemu su se galije isticale među brodovima jest iznimna pokretljivost. Zahvaljujući pogonu na vesla, poput tenka mogle su se okrenuti u mjestu i u čas promjeniti smjer kretanja. Takva pokretljivost i sposobnost izvođenja brzih manevara su bili od vitalne važnosti broda i posade, jer je svaki zapovjednik galije nastojao naći "meki trbuh" protivničkog broda prije nego bi se i sam našao u moru.
Galija je u pogledu ratne strategije zapravo produžena ruka kopnene vojske, i 99% pomorskih bitaka od Salamine do Lepanta vodilo se uz obalu, uz bok pješačkih armija i na dosegu s obale gdje su ih mogli promatrati promatrači s stina. I sam način borbe galija zaposjedanjem i osvajanjem tuđe palube mačem koji su uspješno primjenjivali Rimljani protiv Kartažana podsjećao je na oblik kopnenog ratovanja modificiran za potrebe mornarice. Takvo što nije bilo prikladno izvoditi s slabije pokretljivim jedrenjacima, što je još jedan debeli razlog zašto su u pomorskom ratu do pojave topova jedrenjaci ostali u sjeni galija. Pored toga, za razliku od jedrenjaka, nisu ovisile o vjetru i strujama.
Uz te prednosti galije su imale i neke nedostatke- npr. zbog svoga izduženog oblika koji ima je dao brzinu i fleksibilnost galije nisu imale prostor za zalihe i potrepštine, pa su mogle djelovati samostalno tek nekoliko dana i udaljavati se tek par stotina kilometara od opskrbnih luka.
To je i jedan od niza razloga zašto su vikinzi sa svojim uskim brodovima zapamćeni kao pljačkaši i otimači- jako malo materijala su mogli ponijeti sobom na brod.
I u kasnijem periodu, kada su galije ušle u eru baruta i topova, hendikep zbog nedostatka prostora i koncentracija topova na pramcu zahtjevali su poseban način korištenja galije u sukobu, potpuno drugačiji nego kod tadašnjih jedrenjaka, linijskih brodova, kod kojih su topovi bili raspoređeni po bokovima.
Galija je bilo u napadu ili u obrani uvijek morala biti pramcem okrenuta prema protivniku, a poput zapovjednika na kopnu, i kapetani galija su nastojali prići neprijatelju s nezaštićenog boka ili ga čak potpuno okružiti. To je bilo lakše izvesti onomu tko je imao u rukama više brodova od protivnika, dok je onaj brojčano slabiji bio u banani i nastojao raširiti svoj front uvijek prateći širinu protivnikovog "čela" kako bi neutralizirao pokušaje opkoljavanja. Ili se osloniti jednim krilom na obalu, što u galije zbog svog niskog gaza mogle. Zato na prikazima bitaka uvijek imamo slične slike gdje su galije zaraćenih strana poredane u vrstama, u jednakoj širini, i gdje doslovno svaka ima svog para s druge strane. Iako se ne može uspoređivati jedno s drugim, zapravo po principima ratovanja i karakteristikama galije zapovjedanje galijama u boju bilo je puno sličnije vođenju jedinice tenkova nego brodova.
primjer rapsoreda pred bitku- Lepanto
http://upload.wikimedia.org/wikipedi..._(550x500).jpg
U borbama galija posade sukobljenih strana su često bacale baklje i zapaljeno ulje u vrčevima kako bi izazavali požar na suparničkom brodu, ali i rastopljenu masti i sapun koji su pretvarali palubu u klizavu površinu i otežavali kretanje i veslanje. Čak je u poviejsnim vrelima zabilježeno i bacanje otrovnih zmija.
U vrijeme helenske Grčke i Rima na galijama su se postavljale bacačke sprave i katapulti koji su na velikim galijama mogli biti dovoljno veliki za izbacivanje kamenih projektila sličnih onima kod kopnenih opsadnih sprava.
Jedan zanimljiv detalj s galija je par "očiju" na pramcu broda. Te oči imali su simboličko značenje čuvara broda, štitile su brod i posadu od nesreće i pokazivale put kroz maglu i nevrijeme. Taj detalj je preuzet iz egipatske mitologije kao varijacija izvedena iz "svevidećeg" Horusovog oka.
Najpoznatija bitka galija je ona kod Lepanta 1571. gdje je kršćanski savez Španjolske,Pape, Venecije, Austrije, Napulja i Sicilije porazio tursku mornaricu sultana Selima Pijanca. Nakon toga poraza turska mornarica se više nikada nije oporavila. (više:
http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Lepanto_(1571) )
Iako su galije odnijele pobjedu bio je to njihov zadnji veliki uspjeh. Zahvaljujući i iskustvima iz Lepanta, pažnju pomorskih stručnjaka, admirala i graditelja sa Sredozemlja privukli su veliki, tromi galijuni. Iz jednostavnog razloga- mogli su ponijeti više topova. Kada se neprijatelja moglo kuglama savladati s udaljenosti, ni pokretljivosti, ni brzina ni metalni kljunovi i katapulti više nisu bili važni.
Bitka za Lepanto 1571 označila je kraj dominacije galija na Mediteranu koja je trajala još tamo od grčko-perzijskih ratova u 5.st.BC.