[Vodenbuba]

Bilo je to jednog od onih lijenih popodneva kada zrak gust poput vode usporava bilo kakvo kretanje. Trebao sam izaći na dvorište, ali sam umjesto toga drijemao na kauču i jednim poluotvorenim okom promatrao kišu koja je upravo počinjala. Gazdarica je sjedila na fotelji s knjigom na ruci i pomalo komičnim izrazom lica, kakav već imaju ljudi kada nose naočale. Danas sam bio prelijen da bih se nasmijao, ali mozak mi je sasvim pristojno radio. Baš kad sam ga htio pokrenuti iz prve u drugu brzinu prekinuo me telefon. Htio sam započeti o simbolici stavljanja i skidanja maski, ali ne mogu razmišljati u ovakvoj buci. Zašto me ometaju?

Bilo je zanimljivo vidjeti kako se gazdaričin izraz lica promijenio kada je čula glas iz slušalice. Dijalog je bio nezanimljiv pa ću, kao dobar pripovjedač, samo prenijeti temu u dvije, tri rečenice. Ukratko, susjed, čiji me poziv omeo u filozofiranju, dugovao nam je neke novce. Nisam baš dobar sa brojevima niti sa mjerenjem vremenskih udaljenosti pa ću samo reći da nam je dugovao već prilično dugo i prilično puno. Kroz razgovor sam shvatio da će se "prilično dugo" još malo produžiti i da se gazdarica zbog toga prilično uzrujala, iako je to uspješno skrivala sve dok nije poklopila slušalicu. Pola sata kasnije, sve se opet vratilo u normalu: njeno čitanje uz smiješan izraz lica i moje dubokoumno razmišljanje.

Upravo ovaj primjer telefonskog razgovora potaknuo me da primijetim kako ljudi često vole sakrivati svoje osjećaje i praviti se da je sve u redu. Ta potreba za maskiranjem kao da postaje sve jača kada nešto zaista - nije u redu. Takve lijepo obojane fasade često u unutrašnjosti skrivaju... Pa, skrivaju svašta. Pitam se ne bi li joj bilo bolje da se lijepo izvikala na svog dužnika umjesto da je nakon pristojnog "u redu, doviđenja" živčano hodala po sobi i vikala stvari koje ne smijem prenijeti. Ja bih mu na njenom mjestu ruku odgrizao.

Opet! Sada me omelo zvono na vratima. Kako da mislim u ovakvim uvjetima? Iz gazdaričinog uzvika

- Proklete maškare!

shvatio sam da mi se pruža prilika da iskesim zube i režanjem pokažem uljezima tko je ovdje glavni. Inače sam volio takve povremene demonstracije moći, ali danas je deka na kauču bila posebno topla i meka. Čuo sam otvaranje ulaznih vrata, dječje povike, sve jače lupanje kiše (a trebao bih van), gazdaričino lažno divljenje maskama, šuškanje papirića bombona koje su grabile pohlepne dječje ručice, zatvaranje vrata i

- Poludit ću više ovdje!

Eto, još jedna maska je bila skinuta prekasno i kakvo joj je to dobro donijelo? Još nepotrebnog uzrujavanja. Njeni koraci su užurbano odlazili prema kuhinji, a moje misli su žurile prema zaključku. Ljudi su glupi. Čitav život glume i trpe. Prave se da je sve pod kontrolom dok u njihovoj unutrašnjosti bjesne osjećaji koji nikada neće ugledati svjetlo dana. I tada sam shvatio. Naučit ću ih da je život više od toga! Naučit ću ih da su slobodni i da se ne moraju pretvarati! Naučit ću ih da skinu svoje maske! Naučit ću ih da pokažu ono što zaista jesu! Kada bih samo mogao govoriti. Srećom, ljudi ponekad pokazuju iznenađujuću inteligenciju pa će razumjeti moja djela. Prvo će to biti gazdarica, a ona će poruku, kada ju shvati, proširiti dalje. Moja djela će biti moje riječi! S tom mišlju sišao sam sa kauča, napravio dva koraka i dignuo stražnju lijevu nogu. Smrt maskama i pretvaranju!

Minutu kasnije, stojeći pokraj lokve i mašući repom, sa smiješkom sam dočekao gazdaricu.

- Šugavo pseto!

Lice joj se preobrazilo kao nakon razgovora sa onim dužnikom, a munja je, kao da je htjela naglasiti dramatičnost trenutka, obasjala čitavu sobu. Prije nego što je grom udario, već sam bio istjeran van na kišu. Nažalost, ljudi ponekad pokazuju iznenađujući nedostatak inteligencije.

Ali nema veze. Iduće maškare koje uđu u dvorište vidjet će tko je ovdje gazda!