Quote:
dada79 kaže:
nisam bas neki ljubitelj fentezija, al oni su imena,ono sto rade rade dobro,mada je to vise pitanje tehnike
|
Zanimljivo pitanje je - zašto navedeni autori (u očima onih koji tako misle) NISU umjetnost?
Ista debata vrijedi i za pin-up artiste poput Vargasa. Ako Royo, Valleho i ostali prolaze u tehničkom pogledu, onda preostaje pitanje sadržaja, kompozicije i umjetničke ideje.
Nekoliko stvari je tipično za fantasy umjetnike: naglašavanje tijela (obično nadahnuta tijelima body-buildera), razgolićenost, preferenca za ženske subjekte nad muškima, obično u kombinaciji s jednim ili više komada hladnog oružja.
Kad jedna jedina tema prevladava u većem broju slika, u oči polako upada nedostatak inovacije. Razlozi tome mogu biti
komercijalni pristup - štancanje što većeg broja slika u svrhu zarade
fetišizam od strane slikara - opsjednut je jednom jedinom temom koju ne prestaje proizvoditi.
E sad, tu je Warhol, koji je komercijalni pristup pretvorio u svoj osobni izričaj. Po čemu je onda on bolji od navedenih fantasy umjetnika? Možda po tome što je on taj pristup doveo do ekstrema, i to proizvodi umjetnički efekt. S druge strane, fantasy umjetnici, ako tehnički usavršeni, tematski u svojim djelima pokazuju tek trenutne elemente pop-kulture - fantasy okruženje i fetiš tijela. Idejna originalnost tu nije prisutna, i to je ono što ih drži van grupe poznate kao "visoka umjetnost".
Jedino što bi ih moglo svrstati pod umjetnike je stil, način na koji slikaju. S obzirom na jednoličnost sadržaja, on bi trebao biti stvaro ekstremno dobar, nov, kvalitetan, originalan. Je li njihov stil zaista takav, i je li to dovoljno? O tome se može debatirati.
Koliko god fantasy sadržaj bio maštovit, stil slikanja fantasy umjetnika teži ka realizmu, uz pojačane boje. Dakle, apstrakcija stila slikanja nije prisutna. Što nam onda preostaje? Svjetlosni efekti? Premalo toga je prisutno da bi se identitet tih umjetnika mogao opisati kao jedinstven.