nema univerzalnog rješenja. zato sam na relativno rano odvajanje učenika prema željama za učenjem i sposobnostima.
po meni, i nema toliko bubanja nepotrebnih činjenica. no ima učenika koje ne zanimaju detalji. zato ne bi bilo loše da postoje kurikulum a i b, odvojeni razredi i rani pojačani predmeti za učenike koji će kasnije u strukovne škole. takvi bi učili manje, ali temeljito naučili ono što spada u opću kulturu i imali vremena za npr. četiri sata tehničkog i četiri sata tjelesnog (nek se djeca ispušu). bolje je i korisnije jednog dana biti dobar stolar nego loš pravnik.
mogu uzeti za primjer i jaču strukovnu školu koja je prilično popularna - ekonomska. izbacuje djecu bez općeg znanja, sa pristojnom podlogom za studiranje ekonomije, no nigdje drugdje ne mogu. a ne mogu ni raditi. a oni bi trebali sa maturom imati znanja bar za samostalnog knjigovođu.
restrukturiranje tržišta rada - ne umanjujem ulogu države u istom, no neki segmenti istog su samoregulirajući. posebno kod obrtništva. kad bi imali mlade ljude kvalitetnog znanja našli bi mjesta za rad. samozapošljavanje, kao šegrti kod onih rijetkih majstora koji su opstali. ovako ih nitko neće, a sami ne mogu i ne znaju ništa.
tableti i pametne ploče.
nije to bit školstva. ključni su nastavnici i realno osmišljeni nastavni planovi. planovi koji vode ka nečemu.
bubanje napamet... ovisi tko što smatra istim. konjugacije u njemačkom se mogu učiti na primjerima. životnim. ili iz pjesama, običnih smiješnih stihova. tako se lakše pamti. tablica množenja se ne uči napamet. sa svojom kćeri sam je brzinski odradila obrnutim redom, preko rastavljanaj na faktore. to je razumijevanje odnosa među brojevima.