Blizanac
hehe.. to je taj nas nepobjedivi duh....koji ce se i iz mrtvih dignut..pretpostavljam da ne moze bas puno ljudi zapocet razgovor sa slucajnim prolaznikom..
Ej, ovo me podsjetilo na nesto..
Ja sam kad sam bila mladja jako lako stupala u razgovor na ulici, ma svugdje.. u stranom gradu.. mama me jednom pratila na autobus da odem kod ujaka ( na vrrrrrlo dug put a bilo mi je samo 16 god.. znaci negdje poslije 1 srednje..) i ona veli da je umirala od straha tako me samu pustit ..al ja sam eto od 15te, 16te voljela sama putovat po nekadasnjoj yugi.. i bili su to ratovi u kuci da me se pusti...
i veli zena vrata autobusa se zatvaraju, ona stoji na peronu, srce joj lupa od straha a ja vec uveliko diskutiram sa cijelom grupom na zadnjem sicu autobusa.. i niti ju vise ne vidim..
Poslije je to kod mene eskiviralo do te mjere da sam te slucajne poznanike pocela dovlacit doma, neke da nahranim, neke da ih oraspolozim.. puuuuno njih..nebitno od spola i od godina..no u ta vremena takvo nesto i nije bilo toliko opasno koliko je to danas..
Ali.. meni je vec u srednjim dvadesetim ta zelja za upoznavanjem slucajnih prolaznika prestala.. ono odmjerim ljude i odmah znam sto ih muci, u koju kategoriju spadaju..pretuzno.. valjda sam se prica naslusala i zasitila..
I kako godine prolaze, sve sam manje u stanju zapocet neoobavezni razgovor na ulici.. bas tuzno
