[devaa]

Iskreno, nikad nisam imao veci kaos u glavi..
Da znam opet ja, opet moje besmislene filozofije, pitanja, nezadovoljstvo, neispunjenost i da nejdemo u nedogled sa besmislenim pitanjima pozadine moga uma...

Zasto je to tako ? Volio bih znati i vise nego vi svi koji ovi citate zajedno...

No kao i svatko u nekom odredenom stadiju zivota ne mogu si ne postaviti pitanje smisla zivota i objektivno kompletne "egzistencije" nase ljudske vrste.

Dosao sam do te tocke dna zivota, da dna kao sto je titanic potonuo kada sam proanlizirao stvari koje me muce godinama, doslovno duzi niz godina koje se isto takav dugi niz godinu apsolutno i u niti kojem pogledu ne mijenjaju na bolje, ne naginju ka boljem..

Suicidalne misli koliko god ih ne zelim u glavi nikada nisu bile jace, odlucnije u tome da me nagovore na taj odvratan i sebican cin.. A ja nikada nisam bio odlucniji u ozbiljnom razmatranju istih.

Zasto ? Pa ne znam svrha i smisao ovog zivota su sta ljubav, obitelj, prijatelji, karijera, samo i cisto postojanje ? kako bilo, da bilo i sta god da bilo, proslost i buducnost "ne postoje", a u sadasnjosti nista ne opstaje...

Svo to cekanje, iscekivanje, borba za onaj dio kada ti ljudi kazu bit ce bolje, mora biti, bla bla bla... Sve te price preslusane generacijama, zablude kojima tjesimo sami sebe da bi se na kraju ispostavilo da nam je zivot prosao u iscekivanju boljeg koje naravno nikada nije niti doslo...

I da sve znam X puta ste citali moje besmislene postove koji granice van granica zdravog razmisljanja nekog od 25 god, i da svjestan sam toga da je "u redu" da sam izgubljen i imam takva pitanja i da si svatko ta pitanja postavi... I da znam tek sam poceo zivjeti i cijeli zivot je preda mnom. Sve je to meni jasno.

Ali cijela ta svrha i smisao necega sto je prolazno koja je ? Retoricko pitanje sve sto sam zapravo i "pitao". Ali nista me vise ne veseli, doslovno i apsolutno nista ne daje smisao ovom mojem trosenju zivota. Vjerojatno ce mi zivot i vratiti za nezahvalnost, vjerojojatno ce me i neki ovdje osuditi sto je apsolutno u redu.

Ali ne mogu negirati misli i nezadovoljstvo i pretvarati se da sam sretan kad nisam...
Ne mogu dokuciti koja je poanta, smisao i svrha egzistencije..

Osjecati se ovako jadno, prazno, lazno ? Zivjeti u toj nekoj nadi, cekanju da ce biti bolje ?
A cekamo od kako se rodim da krenemo u skolu, pa izademo iz nje, pa odemo na fax, pa izademo sa faxa, pa dodemo na posao, pa da odemo sa njega, da zasnujemo obitelj, pa da djeca se osamostale i odu, pa da dobimo unuke, pa sve nesto neki kurac cekamo citav zivot. Da vrijeme prode, da ta osoba odgovori, poslodavac, ovo dode, ono dode, bolest prode.. I onda kad sagledam objektivno na temelju tudih zivota.

Kao da cijelo vrijeme samo cekamo da zivot prode i da se vratimo od kuda smo i dosli...
Ne znam sto zelim od zivota, ali znam da ne zelim ovo.. Te misli, te glasove, te osjecaje, tu jebenu kurcevu prokletu bol i fantaziju nade bit ce bolje, proci ce..

Proci ce, ali mi se cini da je zivot jedino sto ce proci.. Kako sam ja u kurcu.. Ahhh

Nista me vise ne veseli i ne ispunjava.. Od posla, faxa, ljubavi, ljudi, materijalnog apsolutno nista..
Osjecam prazninu ispunjenju mrznjom i neshvacanjem.