[Una67]

kazu da je danas bio Bozic
ne znam
kazu tako
nas nije jutros imao tko probuditi

bili smo kod Najmilije
kad god odem kod nje osjecam kao "out of body experience"....placem, pricam joj, ...... ali jos uvijek postoji tracak....pa sto ja to radim.....pa nije moguce da je nema

jucer su bile njene frendice u posjeti....njih 5....Najmilija je zeljela da si uzmu njenu odjecu, ako nesto zele.....uzele su si vecinu toga.....predivne djevojcice.....samo im nedostaje "vodja"

zatvaram vrata za njima i proleti mi misao kroz glavu "mozda je ovo sve prebrzo....sto ako se moja beba ipak vrati"

prije par noci se javila i rekla da joj donesemo kaugume ili bombone (blesava mama, zaboravila)
danas smo joj odnijeli.....kaugume, bombone i omiljenu cokoladu

i bas mi nedostaje i bas mi fali
njen smijeh po kuci i galama u rano Bozicno jutro.....i jos uvijeks se okrecem po kuci, ocekujuci da cu je vidjeti kako juri niz stepenice

pile moje maleno

nekoliko dana prije nego sto ce otici rekla je kako je njen tata najsjajnija zvijezda na njenom nebu

dan prije nego ce otici dobila sam svoju posljednju pusu, na usne i tada mi je rekla da me voli......jos osjecam dodir njenih usnica i milih rucica

kaze mi poznanica da ljudi koji prolaze kroz ovo kroz sto ja prolazim, obicno nadju utjehu u dobrotvornom radu sa ljudima u slicnom problemu.....doslo mi je da joj kazem da ja nisam ta......ja sam sebicna (jos uvijek!!) i ja ne zelim ovo iskustvo
ovo je vjerojatno jedino iskustvo u zivotu koje NE ZELIM!!!!!

molim da nas se vrati u 2003. godinu.....mi ne zelim ovo iskustvo......cisto smo bili zadovoljni u svom malenom zatvorenom poznavajuci ovakva i slicna iskustva samo iz prica

dodje mi da viknem "ne trazite u meni uzvisenu dusu.....ja sam samo jedna obicna mama, koja zapravo najvise uziva u tome sto je mama i zelim moju djecu uz mene.....do kraja MOG zivota"

i da
znam da je bila bolesna jako i tesko
i znam da je postajala ovisna o nama sve vise
i znam da je to zapravo zivot koji ona nije zeljela tako zivjeti
i sve to znam......

i opet se vracam na pocetak (uvijek se vracam na prokleti pocetak, nikad da privedem kraju)
izgubila sam smisao zivljenja
da da da
znam
imam sina
imam muza
(i macka)

ali nema Najmilije
ljudi da li znadete da nema moje Najmilije.......nema je!!!!!!!
sto je s nasim planovima.....imale smo ih hrpu

tako nam je prazno u kuci
kazu decki da imaju osjecaj kako je Najmilija jos na kampovanju i oni je isto ocekuju da se vrati

zbrkana sam
misli su mi tako cesto zbrkane
zeljela bih da nisu......ponekad mislim da gubim um

kaze moja psihologica da je to normalno u mojoj situaciji.....depresija i te fore
ja tvrdim da nisam depresivna.....to se meni nemre dogoditi......

he he
kako ironicno

sjecam se kad je Dr dijagnosticirao Najmiliju 2004...... pocela sam se bila svadjati s njim, da kaj je njemu
mi nismo obitelj koja dobije tu uzasnu bolest....mi smo obitelj koja placa dobrotvorni prilog za istrazivanje

i ne, ja nisam osoba kojoj se moze dogoditi depresija.....ja sam ona jaka, inteligentna osoba, koja jako dobro razlikuje crno od bijelog
oh, shut up Una!!!!!!!

i tako.....misli mi se vrte u krug
i vracam se na istu tocku.....nemoguce je da je nema
kad ce me vec jednom netko probuditi


i ne zamjerite na razbacanim mislima........u krajnjoj liniji......Bozic je (kazu tako!!) a za Bozic se govori istina


Cestit Vam Bozic svima i neka nam Gospod cuva nase Najmilije, ma gdje bili!!