Pogledaj jedan post
Old 22.12.2011., 18:35   #33
Dakle, evo me doma s bebicom, napokon. S Petrovom ne baš lijepo iskustvo. Hm, otkud krenuti s pisanjem...
Kad mi je bilo točno 39 tjedana trudnoće, otišla sam na ctg u Petrovu, da bi me taj isti dan ostavili na ležanju jer je ctg bio slabo reaktivan što je značilo da će možda trebati uskoro inducirati porod (ukoliko bi i dalje tijekom dana bio takav). Kako na odjelu patologije trudnoće 1 nije bilo mjesta, ležala sam 2 dana u predrađaoni, a potom su me premjestili na tzv. cef, gdje sam bila nekih 5-6 dana. Tek onda sam premještena na PT1, gdje sam i trebala biti i to zapravo slučajno. Naime, cijelo to vrijeme nitko me nije uopće pregledavao, jedino su mi 3-4 puta dnevno snimali taj famozni ctg. Iz tog se nalaza vidi da li je sve u redu s bebom, tj. da li treba možda inducirati porod. Međutim, većina doktora taj nalaz olako shvaća, bace pogled i gotovo. E sad, dan prije termina, doktori s tog cef-a, zaključili su da moj ctg nije baš sjajan i da trebam ići sutradan na carski rez. Istoga dana obavila sam razgovor s anesteziologom i potpisala suglasnost za anesteziju, a potom me sestra odvela na pregled kod doktora s mog odjela, kako bi oni samo potvrdili da idem sutra na carski. Međutim, tu je došlo do prvih gluposti. Dotični doktor (neću nikog imenovati) me primio na pregled i onda rekao da nikakav carski ne dolazi u obzir, da čekamo moje prirodne trudove i da šta se ti tamo doktori s cefa njemu miješaju u posao?!?!?! (Ne kužim kako je moguće da dva tako stručna ginekologa imaju toliko različita mišljenja.) Također, rekao je da će mi sutra nekako naći krevet na njihovom odjelu gdje sam od početka trebala biti pa da ću biti pod njihovim nadzorom. (Kasnije se ispostavilo da bi sve bilo bolje da me nisu oni nadzirali, takvi stručni.) I onda sam lijepo ležala još nekoliko dana tamo. Pregledalo me 5 različitih liječnika, svi s tog odjela. Nijedan nije ni spomenuo carski rez nego isključivo prirodno, a nisu nijednom ni pitali kako se osjećam s mijastenijom i jel mislim da ću imati dovoljno snage za tiskanje. Na kraju je došao vikend i bio je samo dežurni doktor, a on me nije pregledavao. U ponedjeljak sam ujutro išla na pregled da bi doktor zaključio da sam tijekom vikenda ostala s jako malo plodne vode (koja nije iscurila van, nego se zgusnula) i da sutradan idem na indukciju. Tada mi je već prošao termin za 6 dana, od mojih trudova ni t, a danima sam hodala po bolnici 2 prsta otvorena. Ali nitko nije smatrao da možda napokon trebam roditi...
Uglavnom, u noći na utorak sam ja konačno dobila svoje trudove, ali su me svejedno u 6h stavili na drip kako je bilo i planirano, kao, da malo pojačaju moje prirodne. Obećali su epiduralnu i dobila sam je, ali tek oko 10:30h, kad se anesteziolog napokon udostojio doći. I još je pustio mladu doktoricu da se uči na meni davati epiduralnu, tako da me ona najprije mučila nekih 20 min, da bi onda on bahato došao i rekao, „ajde ja ću to, ipak se tu radi o mijasteniji, budem ja da nešto ne profulamo“ (?!?!?!?!?!?!) Moram li ovo komentirati?
Dakle, do te epiduralne sam se ja već pošteno namučila jer ti trudovi na drip stvarno bole ko sam vrag. A ja sam ih pokušavala prodisati, ali sam se usput cijela grčila, tako da mi se tijekom tih 5 sati bez epiduralne, pri svakom trudu grčio svaki mišić u tijelu (osim onih za tiskanje) pa kad je na kraju trebalo tiskati, bila sam sva izmučena i na izmaku snage. Dugo smo pokušavali (tiskanje pa pauza pa opet) i nikako nije išlo. Na kraju sam rodila u 14:30h i to uz pomoć vakuma i doktorice koja mi je svom snagom nalegla na trbuh. Stalno su svi govorili da ide, da mi je zdjelica dovoljno široka, ali dijete nije moglo van jer ja nisam imala snage za taj krajnji potisak. A za carski je onda bilo već prekasno jer se dijete spustilo glavom u porođajni kanal i tada ne može više natrag. Kad je konačno bilo gotovo, nije baš odmah zaplakao, imao je apgar 7/8 i odmah su ga odnijeli na intezivnu u inkubator i na infuziju da se oporavi od teškog poroda. I ja sam dobila dvije vrećice nečeg u krv, da dođem k sebi jer sam se skoro onesvijestila ležeći na stolu.
E onda počinju muke s pedijatricama. To je tamo ludnica. Ima ih puno, svaka svoje govori i nitko ti neće reći ništa konkretno, sve u rukavicama i jedna drugu štite. Uglavnom, mali je bio 1 dan u inkubatoru, a onda na postintenzivnoj. Morao je tamo ležati da se oporavi i da ga usput promatraju dal će pokazati znakove mijastenije. Dok se on tako oporavljao, 5.dan od poroda primjećeni su navodni znakovi mijastenije u smislu otežanog gutanja i zagrcavanja pa su ga jedan dan hranili na sondu i uveli mu 5 mg Mestinona na kojeg je dobro reagirao pa je opet jeo na bočicu. Davali su mu Mestinon nekih 10-14 dana, ne znam više. Na kraju je pedijatrica rekla da su mu lijek davali preventivno te da to zagrcavanje možda i nije bilo od mijastenije nego od asfiksije pred porod. Postoji neka krvna pretraga na antitijela,ali se rezultati čekaju 2-3 mj., pa ga nisu ni radili jer simptomi novorođenačke mijastenije prolaze spontano kroz 3-4 tjedna. Tako da ni danas ne kraju ne znam jel mi dijete imalo mijasteniju ili nije, pitala sam pedijatricu na otpustu pa mi je rekla da ne zna ni ona, da ga oni vode kao da je imao jer su mu davali lijek, ali da možda to i nije bila mijastenija. Eto, sad ti znaj šta je.
I tako eto, možda se ovako i ne čini tako strašno negativno, ali meni je bilo užasno. Imaš povjerenja u liječnike i onda se tako napatimo i beba i ja i još ostanu posljedice koje su se mogle izbjeći da se oni nisu međusobno prepucavali.
No dobro, sad je sve iza nas, ali ću za sljedeći put dobro razmisliti i dobro se informirati unaprijed. Ako nekog još nešto zanima, neka pita, rado ću odgovoriti.
I oprostite na dugom postu, ali morala sam sve ovo napisati.
__________________
"I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo, da sam sve druge voleo tamnom stranom srca, štedeći se, učeći se kako ću najbolje voleti nju..."
Eleonor@ is offline  
Odgovori s citatom