Naručila sam preko neta hranu za mačke. Tražili su me broj mobitela da me mogu nazvati kad budu dostavljali i provjeriti jesam li doma i da li mi odgovara vrijeme dostave.
Zaboravila sam zatražiti broj dostavljača jer se nisam sjetila ove teme. Šta, ako on ima pravo na moj broj, ima i ja pravo na njegov! Šta on mene ima uznemiravati kad mu padne na um, a pritom meni biti nedostupan, šta, šta?
Prodačica me tražila broj telefona da mi javi mogu li iz West Gatea, gdje imaju moj broj jakne, donijeti tu jaknu u Arenu. Ni nju nisam tražila da ona meni zauzvrat da svoj privatni, kako sam glupa!
Neki ovdje nikako da shvate da svoj broj telefona mogu uskratiti SVI SVAKOME. Možeš glatko reći bankarici da joj ne daš broj telefona ili uvjetovati da tada i ona tebi da svoj privatni. Javi kako je prošlo.
Zaboravlja se ovdje namjerno da svoje brojeve telefona dajemo onda kad nama koristi da budemo dostupni.
Meni ni na koji način ne koristi da budem dostupna privatno roditelju.
Svaki roditelj koji misli da njemu ni njegovu djetetu ne koristi da bude dostupan školi, neka ne daje svoj broj. Neće biti obaviješten promptno o stvarima koje bi ga trebale i mogle zanimati nego će dobiti poštom zapisnik ili izvješće o događaju o kojem po Protokolu mora biti obaviješten. I bok.
O kakvoj pustoj neravnopravnosti u komunikacij neki ovdje govore?
"Ja sam dala tebi pa i ti moraš dati meni" logika je izvan svake pameti.
SVaki takav sporomisleći roditelj neka si postavi ova pitanja:
1. Želim li ja znati što se s mojim djetetom događa u školi?
2. Želi li nastavnik znati što se s mojim djetetom događa kad nije u školi?
Ako si odgovori na ta pitanja, shvatit će zašto on školi daje svoj broj, a profesor njemu ne uzvraća davanjem svog.