Pa ja sam onda po svemu majcinski tip, eto jedino sto nisam ostavila posao.
Ali djeca su mi uvijek prva i uvijek na pameti, zovnem mamu, koja ih cuva, po nekoliko puta na dan da vidim sta se desava, slusaju li, jedu li, sto bi se reklo "ucestvujem preko zice".
Doduse, malo sam tako i navikla svoju mamu da me zove na telefon zbog svakakvih trica s njima dvjema, koje bi definitivno i sama mogla rijesiti.
Takodjer, ocito da sam i jako popustljiva i da su me moje curice prokuzile - ne zarezuju me ni 1%.
Ali sta cu, tako je pa eto ti.
A djecu sam uvijek htjela imati, cak sam i vise nego je normalno razmisljala o tome, zaista. Znam da me je u ranim dvadesetim, dok se jos nisam bila ni udala, uzasavala pomisao "Sta ako ne mogu imati djecu?". Stvarno ne znam otkud mi to, ali to mi je dosta bilo na pameti. Valjda je sve to individualno.