[Simba-OS]

ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI

Ok, napokon nešto konkretno. Dakle - da. Pravo na uvoz jednog vozila oslobođeno carine i poreza. Ja bih to usporedio sa subvencijom. Kao što država subvencionira gomilu stvari, kao poticaj. Za tih nekoliko tisuća kuna (ili koliko li je već iznosila carina) ti su ljudi dali najviše što čovjek može dati za svoju zemlju - svoje zdravlje, dio svog života. Nepovratno. Dali su nešto što se zapravo ničim ne može nadoknaditi. Zamisli da si dečko od nekih 18 ili 20 godina. Imaš svoj život, svoje društvo, curu. Završio si školu ili faks i upravo si se zaposlio ili se trebaš zaposliti. I odjednom sve to nestane i ti se nađeš u odori, s puškom u ruci negdje u *izdi materinoj, bogu iza nogu, u nekakvoj šumi, spavaš na zemlji, u mokrom, na smrznutom, pucaju po tebi, ti po drugima. Vrijeme protiče i ovo postaje tvoj život, a ono od prije zaboravljaš. Godine prolaze.
Napokon, nakon nekoliko godina, rat završava, demobilizacija, vraćaš se u civilku. Ali svega onog što si za sobom ostavio više nema. Društvo se razmililo, poženilo, poudalo. Nekadašnja cura se udala i šeće 2-3 kindera, na radnom mjestu na kojem si radio ili trebao raditi danas radi pitaj boga tko. Gdje god da dođeš pitati za posao otpile te, jer kažu - nemaš radno iskustvo koje se traži. Završavaš na burzi, svaki mjesec redovito se javljaš ko poslušno pseto, baba sa pepeljarkama opali ti pečat i popis u knjužicu i vikne: slijedeći! Šetaš gradom, i grad se promijenio. Tvog omiljenog kafića odavno nema, tu je sad nekakav butik. Drugi kafić je još tu, ali vlasnik je neki novi, konobari novi, gosti, koje is nekad redom poznavao, sad su stranci, ne poznaješ nikoga od njih. U diskaćima i klubovima u koje si nekad zalazio danas svira neka deseta vrsta glazbe, gledaš oko sebe i uočavaš da su sve oko tebe klinci. I onda skužiš da više nisi onaj dečko od 18 ili 20 godina, pred kojim je bio čitav život, koji je čekao da ga udahneš punim plućima. Sad si bliže 30-tim, za većinu tih klinaca si matorac. Trkneš do šanka i naručiš hitro mineralnu, jer te uhvatio napad kroničnog gastritisa, kojeg si zaradio tamo negdje. Skrivaš osmjeh, da ti se ne vide zubi, propali i oronuli od konzervirane hrane i nemogućnosti održavanja higijene tamo na bojišnici.
Sutradan se vrijeme promijenilo, kiši. S mukom ustaješ iz kreveta, reuma stisnula. Ili možda išijas. Uspomena na noći provedene u vodi, na mokrom i vlažnom i temperaturama 10 ili 20 ispod ništice.
Zdravlje ti je kao u 60-godišnjaka. Ali ne muči te toliko zdravlje, navikao si. Ono što te muči jest bol u duši. Sam si, nemaš nikog. Želiš si obitelj. Želiš djecu, ženu. Ali ljubav iz mladosti odavno se udala. Mlad više nisi, upucavanje curama teško ide. A nemaš ni volje, nakon svega što si prošao. Niti je tako lako pronaći nekoga tko bi ti odgovarao. Oko tebe su "neki novi klinci", a ti ne poznaješ više nikoga. Život ti je poput filmske vrpce, sa koje je netko jednostavno škarama odsjekao dio. Taj ti dio jako nedostaje, ne možeš pokupiti konce. To je i nemoguće, jer vrijeme ne možeš vratiti.

Ovo ti je samo jedan mali, maleni dio onoga što su branitelji proživjeli i još proživljavaju. A ovakvih priča je na tisuće. Ljudskih sudbina, koje nitko od vas ne razumije. I ne mari. A ti (oprosti na izrazu) kokodačeš o par tisuća kuna, koje je tim ljudima država oprostila za kupnju automobila, kao maleni znak zahvalnosti za svu žrtvu i sve muke koje su proživjeli i proživljavaju.

Svi ostali, ma koliko teško proživjeli rat, ipak imaju kontinuitet u svom životu. Taj kontinuitet životu daje smisao. Jer postoji uzročno posljedična sveza svih događaja u njemu i tu se čovjek može snaći i ipak utjecati na vlastiti život. Branitelji to nemaju. Taj im kontinuitet života, daj djelić, nedostaje kao invalidu noga ili ruka. I dok za invalida postoji proteza kao kaka takav nadomjestak, braniteljima za taj komadić života nadomjestka nema.

I kad još čuju i vide kako se po njima pljuje, omalovažava, govori ovako kako govoriš ti, da to što su učinili nije ništa posebno ni značajno, ostaje im samo da si skrate muke.

Svima ovdje savjetujem neka odu do najbliđe braniteljske udruge, neka provedu neko vrijeme s njima, neka ih slušaju. Tek ćete onda shvatiti u kolikoj ste zabludi. Jer većina vas ovdje raspravlja o braniteljima, a da pojma nema o čemu govori.