|
Uh depersonalizacija. Prvi put sam se sa tim osjecajem susreo jos kao klinac, sa nekih 10 godina. Sjecam se da tada nisam mogao zadrzati taj osjecaj duze od par sekundi i da mi je to bilo nekako super.
S problemom depersonalizacije sretao sam se i kasnijih godina, ali kao problem pojavio se tek prosle godine.
Krajem 2004. godine u jednom takvom napadu depersonalizacije ostao sam "zarobljen" u smislu da vise nije trajao par sekundi i da se nisam mogao osloboditi tog neugodnog osjecaja.
Srecom tada sam vec znao da nisam jedini na svijetu kojem se to dogadja, a to ipak pomaze.
Intezivno sam imao problema s tim nekih mjesec dana, cak toliko jako da sam skoro otisao psihijatru.
Ipak uspio sam svladati to u sebi. Kako? Jednostavno ne razmisljajuci o tome. Ja sada svakog trena svjesno mogu proizvesti taj osjecaj depersonalizacije, osjecaj jednog cjelokupnog nistavila. Osjecaj da nisam svjestan postojanja svoje sadasnjosti.
Kako vrijeme prolazi razmisljao sam i na jedan drugi nacin. Psihijatar ce uvijek reci da se radi o poremecaju, da li samostalnom ili povezanom uz depresiju ili neko ankciozno stanje, ne daj Boze shizofremiju. A ja sam pokuasao okrenuti plocu i tome prepoznati jedan novi svijet nevezan uz ovaj u kojem zivim. Jednostavno ne mora sve biti bolest, mozda nam je to dar, samo ga treba znati koristiti.
|