evo da se i ja izjadam
moja situacija je malo čudna, cijela sam nekako naopako, kontradoktorna sama sebi. kad sam bila dijete, uvijek sam bila povučena, nije mi instiktivna bila neka društvenost, ali uvijek sam željela biti suprotno. kroz srednju školu sam promatrala društvene i vesele ljude, i onda pokušala oponašat njih. ne samo u stilu klasičnog ponašanja, nego i onoga u čemu oni uživaju...npr. sama sam sebi govorila - lijepo ti je bit ovdje s ovim ljudima, lijep ti je osjećaj sjest na cugu... uz sve to, tek sad shvaćam da sam imala mini panične napade kada bi išla na neko druženje. i tako sam se borila sama sa sobom, postala poznata i po tome što stalno otkazujem dogovore. problem je u tome što jedan izlazak i druzenje od mene iziskuju toliko snage da ne pokažem tu svoju nesigurnost. danas mogu reći da sam uznapredovala do tu da mi nije teško biti u centru pozornosti, nije me strah pričat pred cijelom državom ako treba, nemam problema sa držanjem prezentacija, na poslu me spominju kao društvenu osobu. ali, kada završim s poslom, ja se jedva čekam dovuć doma i bit cijelo vrijeme sama. vikendom također nigdje ne izlazim već dugo. nazvat prijatelje i obitelj mi je tolika tlaka i ne da mi se. ko da mi jednostavno ljudi ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo. a opet mi nekako nedostaju. moj naj naj najveći problem je što me uhvati neka fobija ili anksioznost ili šta već kada se nađem s ljudima. u meni se stvori jedan veliki nemir, kojeg i fizički osjećam, krajnje neugodan kad moram pričati s nekim. taj strah da nastane tišina i da ću bit dosadna ljudima mi je jednostavno nepredvladiv. uložim toliko energije da nešto pričan, da izmišljam teme, samo da ne nastane tišina,a to mi je jako teško, jer mi je nekako mozak prazan i imam osjećaj da nemam s nikim ništa za pričati i da ja djelujem na ljude tako da i njima nestane tema. ta moja introvertiranost me često dovodi do depresivnih epizoda. ljubomorna sam na ljude koji mogu normalno funkcionirat u prisustvu druge osobe a da nemaju tu paniku i pomutnju koju ja osjećam. mislila sam da će s vremenom i trudom to nestati, ali, život mi je spao na izbjegavanje ljudi. nekako ne mislim da će se to promijeniti. htjela bih znati, kakav je vaš pogled na ovo...tolika unutarnja želja da budem nekakav društvenjak i ekstrovert,a to u biti nisam. koji vam je dojam kad ovo pročitate...ima li netko tko se može poistovjetiti s ovim, nekako ne znam što sam tko sam, i kako se riješiti te pomutnje i panike u bilo kakvom prisustvu drugog bića