|
Kao klinac sam znao ne biti za stolom kad mi je otac srkao juhu, nisam to mogao slušati. Sjeo bih za stol kad bi stigla kruta jela.
Od kako sam se osamostalio nemam tih problema, jako rijetko se nađem gdje netko srće a kad znam tko srće onda znam i kada izbjegavati te osobe koje srću.
Smatram to nekulturom. Najradije bi ih prolio jer ne znaju jesti. Jebiga.
Spominju se djeca, djecu razumijem. Ali stare prdonje ne želim razumijeti. Ono šta sam primjetio da mnoge osobe koje srču imaju sjeban život, tipa lijenčine ili pijančine ili neki drugi hendikep. Moguče da je povezano, zapravo vjerujem.
|