U samoizolaciji
Registracija: Oct 2005.
Lokacija: 30 srebrnjaka iz Haaga
Postova: 2,351
|
U reorganizaciju zapovijedanja JNA potkraj osamdesetih (vojišta umjesto armija) uključeno je i podčinjavanje republičkih i pokrajinskih stožera TO zapovjedništvima vojišta, čime su republike u značajnoj mjeri izgubile kontrolu nad TO. U vrijeme izbijanja opće političke krize u SFRJ projugoslavenski orijentirani vrhovi JNA ocijenili su kako je i samo postojanje TO velika prijetnja projektiranoj centralizaciji Jugoslavije, a Kadijević ju je nazvao “objektivno velikom podvalom”. Budući da su doktrinarna rješenja za uporabu JNA u “izvanrednim prilikama” još od sredine osamdesetih godina predviđala da se u kriznim situacijama “sva materijalna sredstva TO smjeste u skladišta JNA”, JNA je izbijanjem krize pokrenula svoje dugo vremena pripremane i planirane akcije. Na temelju naredbe Generalštaba JNA od 14. 4. 1990. godine JNA je sredinom svibnja, u vrijeme prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i u času konstituiranja nove višestranačke vlade u Sloveniji, oduzela oružje TO (u Hrvatskoj svo oružje, tj. oko 200.000 cijevi, dok su slovenske vlasti uspjele zadržati oko 30 posto oružja). Time je JNA poništila federalizam i značajno promijenila odnos snaga te su protivnici centralizma ostali bez ikakve obrane. Za vrijeme dok je JNA stavljala pod svoj nadzor oružje TO, SKH je svojim najpovjerljivijim članovima podijelila oko pet tisuća kratkih UZI-ja što je otkriveno tek kasnije kad je saborska komisija istraživala ovaj slučaj. TO u Srbiji nije nikada bila razoružana, a Milošević je i 1991. godine obavljao smotre republičke TO u Vojvodini.
U rujnu 1990. sudjelovao sam u preuzimanju prvih 650 od 8.000 kalašnjikova koje je Špegelj noć prije uvezao iz Mađarske, a koji su noću, tajno, istovareni u staroj kući Adama Meštrovića u Petrijevcima. Dio kalašnjikova isporučen je Merčepu za područje MUP-a Vukovar, dio u Orahovicu, a dio u Baranju, dok smo ostale podijelili po mjesnim zajednicama općine Osijek preko povjerljivih ljudi. Oružje nije dijeljeno policiji jer ni sama nova hrvatska vlast nije imala povjerenja u većinu njezinih pripadnika. Tek znatnijom mobilizacijom novih policajaca, tzv. specijalaca, ova je institucija postala instrument hrvatske vlasti. U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati.
Oko mjesec dana nakon prve podjele oružja uvezeno je još 8.000 kalašnjikova koji su prema zapovijedi Josipa Manolića preko policijskih postaja podijeljeni pripadnicima pričuvne policije, među kojima je bilo desetak posto osoba kriminalne prošlosti. Na području Slavonije podjelu je nadzirao Ivan Vekić. KOS je vrlo brzo otkrio podjelu prve isporuke oružja i velik dio ljudi koji su ga dobili, te je JNA između 3. i 4. 12. 1990. godine planirala oduzimanje toga oružja i uhićenje svih koji su ga imali i koji su ga dijelili. Kako bi se to spriječilo, žurno smo prebačeni u sastav pričuvne policije da bi tako legalizirali posjedovanje oružja, pri čemu smo dobili i iskaznice pričuvne policije.
Od jednog djela tada naoružanih osoba kriminalne prošlosti koji su organizirani u posebne skupine sa samostalnim zapovjednicima, formirana je posebna postrojba pričuvne policije za posebne namjene, a kojoj je izravno zapovijedao Predsjednik Vlade Manolić i Ministar unutrašnjih poslova Boljkovac. Vrlo brzo počelo je noćno rušenje partizanskih spomenika od strane nepoznatih počinitelja, na što je oficirski kadar JNA bjesnio. Lokalni policijski zapovjednici i ogranci HDZ-a nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina dobivali su zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali da ove postrojbe pripadaju policiji. Odmah po formiranju od Manolića su dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, čelnik SZP-a Smiljan Reljić, Ministar obrane Martin Špegelj i čelnik SIS-a Josip Perković, a oni mu nisu rekli ništa. Zapovjednici pojedinih odreda se nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su najčešće u međusobnom sukobu. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako je potrebno, sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i podići borbeni moral Hrvata. Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Ove skupine su odmah, a osobito od travnja 1991. počele i same nabavljati oružje, te ga prodavati na crnom tržištu, gdje se cijena kretala do 3.000 njemačkih maraka za jedan kalašnjikov, čime je ostvarivana desetostruka zarada. Zahvaljujući ovim postrojbama posebne pričuvne policije trgovina oružjem naglo je procvjetala. (Osim «specijalnih zadataka» kao što je rušenje partizanskih spomenika, ove posebne jedinice Manolić je navodio i na reketarenje pojedinaca koji su nepredviđeno pokušavali od sitnih poduzetnika postati «kapitalisti», a nisu bili na spisku podobnih tehnomenadžerskih komunističkih kadrova koji jedini smiju postati «kapitalisti». Ovo reketarenje je znatno smanjeno tek 1992. kad su se razvojačeni branitelji s oružjem počeli vraćati kući, te su uzeli u zaštitu svoje poduzetne poznanike.)
Početkom 1991. godine Hrvatska je usporila tempo nabave oružja kako bi pridonijela smirivanju situacije i sprječavanju vojnoga udara. Tuđman se suprotstavljao svim ofenzivnijim zamislima vjerujući kako je političko rješenje moguće, a u otvorenom bi sukobu s JNA u tom trenutku Hrvatska bila siguran gubitnik te bi tako izgubila svoj politički kapital u međunarodnoj javnosti, koja ionako nije bila sklona raspadu zemlje. Pripadnici projugoslavenske frakcije DB-a i KOS-a širili su priče kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako rat treba isprovocirati, ako ga sami srbi ne izazovu. U to vrijeme čak je i Josip Manolić, na zatvorenim skupovima pjevao «ustaške» pjesme kako bi poticao, među oficirima JNA uvjerenje o «ustaškoj» vlasti u Hrvatskoj i potrebi vojnog udara. Svoje sudjelovanje u pjevanju objašnjavao je potrebom dizanja borbenog morala među hrvatskim narodom.
Nabavljeno protuoklopno i protuzračno oružje s vrlo malo streljiva uglavnom je bilo podijeljeno jedinicama koje su štitile državni vrh i ključne točke oko Zagreba, dok je ostalo oružje podijeljeno širom Hrvatske. Istovremeno s Tuđmanovim pokušajima smirivanja situacije projugoslavenska je frakcija HDZ-a počela širom Hrvatske s akcijama dizanja u zrak srpskih automobila i kuća te telefonskog zastrašivanja pojedinih Srba. Izvođači ovih akcija najčešće su bili infiltrirani u HDZ ili državne službe, a nakon akcija su obilazili lokale i pričali kako pojedini lokalni istaknuti hadezeovci iz državotvorne frakcije opet nešto dižu u zrak. U ovom je posebnu ulogu imao Slobodni tjednik, list pod nadzorom projugoslavenske frakcije Kosa, koji je svojim tekstovima raspirivao mržnju i organizirani kaos. Istovremeno su rušeni i mnogi partizanski spomenici što su vršili uglavnom pripadnici posebne pričuvne policije. Ove specijalne operacije Kosa i Udbe odgovarale su svima koji su željeli isprovocirati vojni udar, a odgovarale su i Miloševiću koji je želio radikalizirati Srbe te ih tako mobilizirati na svom programu Velike Srbije.
|