[Juda Iškariot]

Okupilo se blizu milijun ljudi, a neki su govornici tražili obračun sa studentima. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o neizvršavanju naredbe Predsjedništva od 25. siječnja te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje, ali su dijelovi vojske još uvijek bili spremni djelovati i bez te odluke. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se održavala u podzemnim objektima JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja. Slijedećeg dana 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.” Kao vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim. Jović je tada varirao između srbijanskih Jugoslavena i velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik Miloševiću, ali je dobre odnose održavao i s Ađićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije mogao dati podršku jer ni Miloševiću nije odgovaralo izvanredno stanje. U tom je trenutku Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza onemogućiti rusku podršku za uvođenje izvanrednog stanja.
Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja» koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio Kadijevića i Miloševića. Ostavku je dao kako bi Generalštab JNA imao povoda uvesti izvanredno stanje i bez odluke Predsjedništva SFRJ. Idućeg dana, iz istih razloga ostavku podnose članovi Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio prave ciljeve demonstracija protiv njega od prije nekoliko dana, te je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima projugoslavenske frakcije u KOS- a i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji ako mu se ne pokore, čime je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako se javno zalagao za opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog sveučilišta Milošević izjavljuje kako će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu JNA podčinio sebi.

Dana 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izedbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ove informacije je Izedbegović mogao dobiti samo od nekog tko je želio već tada zavaditi odnose između Tuđmana i Alije, a to je mogao biti neki Srpski, Hrvatski ili Muslimanski političar(ili službe) koji je želio zavaditi Hrvate i Muslimane, ili netko tko je želio umanjiti ugled Miloševića među zagovornicima opstanka Jugoslavije. Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991. stvarno je i održan sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još uvijek jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je, unatoč otporu Jovića, koji je devet dana ranije podnio ostavku na mjesto Predsjednika Predsjedništva, pristao na osobne razgovore s Tuđmanom. Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Kasniji dobitnik francuske legije časti Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili od ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio uz Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o Bosni, pa je time obnovio priču koja je plasirana i prije samog sastanka. Kasnije je teza stalno obnavljana, iako je njima u tom trenutku obojici visio mač vojnog udara nad glavom i malo je vjerojatno da bi u takvoj situaciji dijelili treću republiku. Petnaest dana nakon izlaska tenkova na beogradske ulice jedina tema o kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a s Antom Markovićem koji je imao podršku zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti SIV, ali protiv Ante Markovića ništa nije govorio, pošto je Marković jedini imao podršku zapada, pa je u njemu vidio prijelazno rješenje, dok je veći dio srpskih generala na mjestu novog Tita vidjeli admirala Branka Mamulu. Zbog toga su Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću i Mamuli naklonjene jugoslavenski orijentirane generale, a i pristalice Ante Markovića, te sve ostale zagovornike vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja. Jedini dogovor koji su oni tada mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti.» Odmah nakon sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izedbegovićeva faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s Hrvatske ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali. Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost da kontroliraju ove pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati proces po svome nahođenju. A što je u Karađorđevu stvarno dogovoreno u četiri oka može se odgovoriti samo analizom konkretnih poteza, i interesa. Ovaj sastanak u Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka predsjednika jugoslavenskih republika, i gdje je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka predsjednika svih republika. Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28. 3. 1991. u «Vili Dalmacija» u Splitu.