|
Žao mi je što ne mogu pomoći, ali evo moje priče: kćer isto u vrtiću odmalena, s tri godine počela čitati ( vlastiti interes!), pisati, radoznala, jedva čekala školu, torbu smo morali kupiti čim je prestala ići u vrtić i ljeto nam je prošlo tako da je stalno zapikivala : mama, koliko još dana do škole?
Nisam se unaprijed raspitivala kakva je koja učiteljica jer ne volim protekcije i mislim si, pa ne može biti tako loše.
Kad ono, učiteljica pred penziju, režim vojnički, stalno viče, a moje dijete u šoku. Mislila sam priviknut će se, ali nikad, nikad neću zaboraviti njen pogled drugi tjedan škole kad ulazi kroz vrata i licem i rukama se naslanja na staklo a suze cure...
Odmah sam otišla u drugu školu, znam imam sreće da je blizu, prepisala ju i moje dijete ide s osmjehom u školu. Sve petice, sad je drugi.
Ja sam iz obitelji u kojoj su svi bliže i šire u prosvjeti u svim službama, pa i ja i suprug ali to nema veze. Ako znaš da ti je dijete nesretno, a da nije problem u njemu, pomozi mu. Pola života će se školovati, treba to i voljeti.
Po meni, nema opravdanja za grubosti i hladan odnos prema prvašićima, pa to je agresija! Tko nije za to ili se ne može prilagoditi, nek ide u penziju...
|