ja sam ostala zaprepaštena spoznajom da sam se osjetila toliko light u svim segmentima , nakon fizičkog odlaska bivšeg.
u prvi tren mi se činilo da je to nekakva potisnutost emocija koje će vremenom isplivati, međutim evo i nakon godinu dana od toga, još uijek se osjećam light, točnije superlight
začuđujuće je zbog toga što se naš duugački brak mogao nazvati savršenim.
bilo je poštovanja obostranog za vrijeme i stvari koje drugog zanimaju. kategorija kućanskih poslova nije postojala, sve je nekako išlo u hodu..čak se on trpao oko stvari koje sam sama željela rješavati,, nikada niti jedno nije ušlo u stan da drugome nije donijelo nekakvu sitnicu, nikada se bez puse nije odlazilo niti na spavanje, jedno nikada nije moralo izgovoriti svoje potrebe ili želje jer je drugi imao sluha i iščitavao lako. ako netko zaspe uz tv, svaki put se budi pokriveno dekicom, rođendan drugog je bio vatromet organizacije za onog prvog, npr
naprosto, sve je savršeno funkcioniralo i bili smo uzor apsolutno svima. rodbini, prijateljima, djetetovom društvu...
sad dolazi ono ALI...
ja sam nekako kopnula...
osjećala sam se mrtvom, praznom. kao da hrana nije imala okus, kao da je svaki film ili knjiga isti. kao da godišnja doba ne postoje. neobjašnjivo nešto.
prekorjevala se zbog toga svakodnevno.
kada sam mu x puta govorila o tome i pitala ga kako se on osjeća, odgovarao bi da je sve savršeno. čudio se mojim izjavama, izmišljanjima problema gdje ih nema iz čiste obijesti. tvrdio da me je previše "razmazio". razgovarala sam i s drugim ljudima o tome, svi su imali identičan odgovor; ja sam bahata i razmažena. neki su mislili da sam bolesna.
u takvom stanju sam provela skoro 2 godine te dobila čudesan telefonski poziv. muž ima ljubavnicu.
dobro, nisam neki moralist po tom pitanju, znam da ljudi nisu monogamni, nije zlo priuštiti si osvježenje i novitet, ajde dalo bi se to riješiti, o tome popričati...ne smatram to krajem ni braka ni svijeta.
predložila sam razvod. bio je šokiran...prekinut će to! izrekao je to nekakvim predbacivačkim tonom tipa..kao..ajde, neka ti bude i to...tonom žrtve koja će umrijeti na križu ako je potrebno da bi sačuvala formalnu sliku.
razmislila sam o svemu..o djeteu s kojim sam otvoreno porazgovarala i koje mi je dalo punu podršku u odluci da izađem iz tadašnjeg života/stanja i pokušam nešto drugo.
svi troje smo sjeli, dogovorili sporazumni razvod i svatko svojim putem.
onda mi se dogodilo to naprasno buđenje. kao da sam pala s marsa i tresnula na novi planet. OZ
mislim da am trebala puno prije izaći iz braka, kao i on. ali eto...društvo, moral, klišeji...ubiju duh.
ogroman užitak mi puniti praznine sama sobom, jer sam se, valjda, negdje odavno pogubila..
a nakon toga, vidjet ćemo...
ionako te nitko ne može ispuniti ako si prazan iznutra, a nisam sklona samozavaravanju.
za sad mi apsolutno nikakvo partnerstvo ne pada na um. pobogu tek sam sad svoj na svom, zadovoljna bez težnji, očekivanja, traženja nekoga...