[Juda Iškariot]

Međutim, predstavnici Srbije, Vojvodine, Kosova, i Crne Gore bili su protiv, pa je rezultat glasovanja bio neodlučan. Nisu ga prihvaćali pošto su takve instrukcije dobivali od Miloševića. Milošević je znao za Mesićevu prošlost partijskog karijerista i Jugoslavenskog integralista. Znao je i za njegovu povijest suradnje s UDB-om koja datira od 1956. godine. Suradnja s UDBA-om mu je omogućavala bavljenje s poslovima sumnjive zakonitosti i putovanja, a dobro je bilo i za karijeru. Pojavom tzv. Hrvatskog proljeća i maspoka Mesić se priključio tom pokretu 1971. misleći kako će ta partijska frakcija pobijediti, zahvaljujući početnoj podršci od strane samog Tita. Kad se Tito predomislio i srušio Maspok Mesić je osuđen na 2 godine i dva mjeseca zatvora zbog nekih kriminalnih radnji koje su mu ranije bez problema tolerirali. Tada mu je ponovno ponuđena suradnja s KOS-om u prisluškivanju ostalih političkih zatvorenika, a za nagradu vrhovni sud mu je kaznu smanjio na godinu dana. Dolaskom u zatvor Mesić je odbio potpisati izjavu o dobrovoljnoj suradnji s hrvatskom SDB-om. Svi ostali zatvorenici su, nakon pritisaka i maltretiranja potpisali takvu izjavu, a Mesić je svoje nepotpisivanje pravdao svojom hrabrošću i tvrdoglavošću, a u stvari se nije imao čega bojati pošto je već imao dogovor direktno s beogradskim KOS-om. Kao takav Mesić je bio nepoželjan Miloševiću i njegovom projektu Velike Srbije, te je sve učinio kako se ne bi nametnuo kao autoritet srbijanskim zagovornicima Jugoslavije, koji su se pokušavali riješiti Miloševića i tako spasiti Jugoslaviju.
Pod pritiskom Međunarodne zajednice trećega je dana predstavnik Kosova promijenio stav i glasovao za Mesića. Mesić se tada ustao od stola, digao ruke u zrak (kao da je u ringu) i uzviknuo: »Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik«. Umjesto da se potrudio to predsjedavanje preuzeti, on je otišao na aerodrom i otputovao u Hrvatsku te je s Beogradom nastavio komunicirati samo telefonski i putem medija. Za njim su otputovali Tupurkovski te Drnovšek jer im ništa drugo nije preostalo. Mesića je Tuđman poslao u Beograd za člana Predsjedništva znajući kako na Hrvatsku dolazi red za predsjedanje. Znao je kako on uvijek voli biti nekakav predsjednik i mislio je kako će se potruditi preuzeti predsjedavanje Predsjedništvom SFRJ, smiriti Generalštab i tako omogućiti miran razlaz republika iz SFRJ po uzoru na SSSR i Čehoslovačku. Vjerovao je kako se na taj način može spriječiti rat te je jedno vrijeme čak prekinuo i nabavu oružja kako bi smirio generale. Međutim, Mesić je više slušao svog političkog mentora Manolića koji ga je 1989. nagovorio na učlanjenje u HDZ i odmah ga potom instalirao za predsjednika Gradskog odbora HDZ-a grada Zagreba. Čim je imenovan za člana Predsjedništva SFRJ, javno je izjavio kako mu je cilj »rasturiti državu«. Mesić je u Predsjedništvu stalno pričao viceve, djelovao je zbunjeno, preplašeno, neupućeno u državne poslove i svi su u njemu vidjeli lakrdijaša. Zahvaljujući tome, nije ni čudo što su ga pojedini generali htjeli i fizički istući. Zato ne čudi što ga zbog takva ponašanja i nakon svih međunarodnih pritisaka Srbi nisu prihvatili. Mesićevu je dirigentu Manoliću upravo to i bio cilj - omalovažiti i »rasturiti« Predsjedništvo SFRJ te tako natjerati Generalštab na preuzimanje vlasti i predaju ovlasti predsjedništva na SIV. Međutim, Miloševićevi generali, iako su time stalno prijetili, baš to nisu željeli učiniti. Nisu željeli prenijeti vlast u ruke Hrvata Ante Markovića, bez obzira što je on hrvat bio samo rođenjem, a svime ostalim Jugoslaven.

Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH. Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izedbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu.

Kako bi pred Međunarodnom zajednicom pokazali političku volju hrvatskih građana, 19. svibnja 1991. proveden je referendum na kojemu se 94% hrvatskih državljana izjasnilo za samostalnu državu i izdvajanje iz Jugoslavije. Ustavnom odlukom od 25. lipnja 1991. Sabor RH proglasio je Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Ta je samostalnost bila uglavnom papirnata jer je jugoslavenski politički i vojni vrh vukao poteze čiji je cilj bio njezino onemogućavanje.

Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj Izedbegović je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Bakeru predložio da napravi pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za Predsjednika Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice.

Jačanjem četničke pobune sve je više ljudi spoznavalo kako je rat neizbježan te je i broj ljudi na noćnim stražama, naoružanih najčešće lovačkim oružjem, rastao. Bilo je sve više blokiranih srpskih sela. Da će neko srpsko selo pasti u ruke četnicima znali smo po tome što su obično tri dana prije blokade radnici iz tog sela izostali s posla u osječkim poduzećima. Toga bi se dana na Novosadskoj televiziji prikazali autobusi iz dotičnoga sela puni žena i djece koji su izjavljivali kako su pobjegli jer se boje »da ih ustaše ne pokolju«. Nakon takve evakuacije žena i djece seoski bi se civili naoružali i blokirali prilazne ceste. Većina sela na velikosrpskom koridoru između Dalja i planine Krndije pala je u srpske ruke i postojala je opasnost presijecanja puta između Osijeka i Đakova te spajanja Dalja s Orahovicom. Naime, još za vrijeme Austrougarske postojalo je više srpskih sela u Slavoniji, a pogotovo po slavonskim planinama Dilju, Papuku i Krndiji. Nakon Prvoga svjetskog rata Beograd je nastojao ta sela povezati u srpski koridor, pa su naseljavanjem solunskih boraca stvorena čitava nova sela kao što su: Vera, Bobota, Petrova Slatina, Šodolovci, Koprivna, Paulin Dvor, Dopsin, Bela Loza. Na taj je način stvoren koridor koji je išao selima: Dalj, Vera, Bobota, Silaš, Staro Tenje, Palača, Ada, Petrova Slatina, Koprivna, Paulin Dvor, Šodolovci, Dopsin, Čepinski Martinci, Čokadinci, Podgorač, Budimci, Bela Loza, Podgorač, i dalje preko Krndije prema Orahovici. Na tom su im se koridoru ispriječile Ćelije, selo koje je naseljeno iz Zagorja za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Vuka na pravcu Osijek – Đakovo te Našice i Donja Motičina. Četnici koji su nakon 1945. prešli u partizane nastojali su ovaj koridor pojačati Srbima iz BiH, Korduna, Banije i Like. Ćelije su prvo selo koje je spaljeno 1991. godine u Hrvatskoj. Zahvaljujući Vuki, Našicama i Motičini Srbi spomenuti koridor nisu mogli uspostavit, ali su jedno vrijeme sela Čokadinci, Poganovci, Budimci i Bela Loza pala u srpske ruke. Blokadu ceste Osijek-Našice u Budimcima izveli su lokalni Srbi 4. 8. 1991, ali su se zbog potpune opkoljenosti predali pri prvom ozbiljnijem sukobu. Predali su se istu noć kad je u srpske ruke palo Ernestinovo. Naime, Čepin se našao u sendviču između Ernestinova i Čepinskih Martinaca pa je zapovjednih čepinskog HOS-a Slobodan Tolj je nagovorio zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći, bez znanja Gorinšeka, dok su srbi zauzimali Ernestinovo sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Belu Lozu, Budimce, Čokadince i Čepinske Martince. Na tom je koridoru bio i veći broj pustara i salaša. Šezdesetih godina prošloga stoljeća sve su pustare i salaši u Slavoniji srušeni osim onih na kojima su živjeli Srbi. Kako bi ih se sačuvalo, čuo sam na početku rata, za područje je Slavonije bio, navodno, zadužen funkcionar Savezne državne bezbednosti (SSDB) Janko Počuča, formalno na nekom drugom poslu u Osijeku.