|
"teško srušiti" je vrlo rastezljiv pojam. Kroz povijest, strani koja je imala tehnološku nadmoć u senzorima, ometačima, raketama trebalo je manje raketa da obori protivnički avion nego ovim zaostalima da obore taj tehnološki nadmoćniji avion. U 80ima je britancima trebalo 2-3 ispaljene SAM rakete da obore Argentinski avion, iako su koristili 10-20 godina moderniju tehnologiju. 70ih su Egipćani imali SA-6 kojem je trebalo cca 10 ispaljenih raketa da obori avion iako je tehnološki bio tu negjde kao i Izraelska oprema. Hawku je u istom sukobu trebalo jedno 4-5 raketa, za sličan tehnološki nivo kao i protivnik. 1991 su amerikanci ispaljivali cca 3-4 sparrowa za jedno obaranja iračana, a imali su cca 10 godina moderniju opremu. 90ih su amraami uspjevali jedno 50-60%, ali redom protiv protivnika 20-30 godina zastarjelih.
Tu se dakako ne broji i taktička situacija, gdje je jednih možda bilo x puta više od drugih itd)
Ako bi se baš našle formacije koje koriste tehnologiju istog nivoa, u situaciji gdje obje strane znaju da su ugrožene - teško da se može očekivati lako obaranje. Možebitno i po nekoliko raketa po obaranju, možebitno nakon x minuta i manevriranja. U situaciji gdje bi jedna strana uspjela barem djelomičan prepad - uspješnost raketa vjerojatno bi bila bolja.
Uglavnom, ometanje samo po sebi nije neprobojna zaštita, ali svakako svaki dodatni element povećava šansu da će nadolazeća raketa promašiti. Jel sustav moderan? Jel jak ometač? Jel udaljen od mete? Jel ima više ometača? Svakako je u nekakvoj situaciji gdje bi sve to navedeno bilo prisutno - moguće da bi napadač morao ispaljivati rakete i rakete da jedna pogodi, i to bi možda pogoci bili tek iz nešto manjih udaljenosti.
No to još ne znači da bi došlo do bliske borbe, IC raketama, a kamoli topovima.
|