Quote:
kokicha kaže:
Svašta je moguće kad se čovjek pokrene, kad mu dođe u glavu.
Trauma (bila ili ne) nije opravdanje da i drugima stvaramo traume ( ovdje prvenstveno mislim na djecu, s zatim i na sve ostale).
Gledajući grintave ljude oko sebe nisam primjetila da su stali. Pogotovo ako su imali razumjevanje bližnjih za njihovo grintanje. Sa 20 s grintali na izgled, momke, izlaske, sa 40 na posao, muža, djecu, sa 50 menopauza, bolest (i slomiveni nokat je bolest), ... Njima je uvijek teško, nitko ih ne razumije, svi problemi ovog svijeta događaju se uvijek njima.
|
Ne mislim da je opravdanje, ali mislim da je olakotna okolnost - postoji razlika između to dvoje. Također, ne mislim da imati razumijevanja znači bezgranično tolerirati, nego koncentrirajući se na sebe ne raditi nagle poteze u vidu ostavljanja, u ovom slučaju, posebice ako se uzme u obzir ovo...
Quote:
chocolatecookie kaže:
imaš dvije bebe doma
|
Staneš na loptu, izvršavaš svoje obveze i ugađaš SI, a ne NJOJ.
Recimo, ako ona grinta oko puno posla, pomogneš joj u kućanstvu (što autor i radi), ali nakon što si gotov za taj dan, makneš se u drugu sobu gledat tv ili čitat ili se družiš s nekim koga voliš izvan kuće, tipa s frendovima. I ne uključujueš je - ne zbog pasivne agreseije i "da bi joj pokazao", nego jer će ti godit da se makneš od osobe koja kuka. TEBI će godit.
A nju možda i prizove pameti.
Ako je ne prizove i to joj ne bude dovoljan poticaj da se promijeni, komotno je možeš ostavit ili postavljat ultimatume (eksplicitno) i nakon što je neko vrijeme imala šansu sama si ih postaviti.