Čini se da sam i ja jedna od krava: perem mu veš (preciznije, stavljam u perilicu), a da nismo u braku. Ne znam, doduše, što je u tom slučaju on, budući da je on taj koji meni kuha.
Mora da smo u jednom od onih bizarnih odnosa u kojem se volimo, poštujemo i razumijemo, a sve to bez ovjerene garancije.
Ne bih rekla da sam anti-bračno raspoložena, jednostavno nemamo potrebu za tim načinom potvrde.
Jedino na što smo se jedno drugome obvezali jest odgovornost da brinemo o vezi, i da se ne uzimamo zdravo za gotovo.
Jako mi je drag jedan otrcan citat, koji imam već dugo zapisan, a da nemam pojma otkud mi :
"There are no guarantees. From the viewpoint of fear, none are strong enough. From the viewpoint of love, none are necessary."
Kod osoba kojima je, načelno, brak bitan znak potvrde, a u konkretnom odnosu ili izrazito inzistiraju, ili se izrazito protive, u osnovi ista stvar - nesigurnost u sebe i odnos. Znam, brutalno generaliziram, ali kad čitam kako ju je on zaprosio, pa se ustrtario par mjeseci prije svadbe, a ona je zbog toga smrtno uvrijeđena i prekida vezu, dobijem dojam da ni jedno ni dugo nisu previše sigurni u svoj odnos.