Quote:
morcego kaže:
Da, točno to.
Samo što je jedan od njih u nekom trenu skužio da je pogriješio pa se koliko-toliko sad trudi i ne mogu zanemariti taj trud.
Volim ih, jebiga. Je li to stockholmski sindrom ili nešto drugo, teško je reći, ali ih volim. No to što ih volim, stvarno ne znači da ću ih i dalje bespogovorno slušati, dapače. Među ostalim baš zato što ih volim, neću - previše mi je stalo da bih im samo tako lagala kako mislim da su u pravu. Toga je bilo sasvim dosta, i s njima i sa svima ostalima.
Heh, a tako će nekako bit i meni, mislim, nisam ni ja puno drukčija, a i ko sretna (as in "lucky", ne "happy") budala sam naišla na čovjeka od kojega mogu učiti i koji me prihvaća svoju. To i JE jedan od razloga mog buđenja - što prosto nisam mogla povjerovat da nekom možeš reći "ja to ne bi" pa ne doživjet emocionalnu ucjenu.
|
Imaš zdrav stav, to mi se sviđa.
Većina djece se zapravo muči sa postavljanjem granica prema roditeljima, odnosi su tu uvijek dosta nategnuti. No opet postoji razlika, jedno su roditelji koji malo dave, a drugo su oni koji te guše i završiš psihički bolesna zbog njih.. Ja sam veze morao potpuno prekinuti, ali ono zakrviti se do laktova da bi iz toga i za mene i za njih izašlo nešto produktivno. Zakrviti sam se morao jer priča godinama nije davala nikakve rezultate. Da cijepanje pupčane vrpce je jako teško, baš te ono izjeda krivnja dok se odlučuješ ili ja ili oni, kakav sam ja to čovjek, pružili su mi sve a ja tako, zašto mora biti tako, zašto nisu malo drugačiji, zašto ne pokušaju razumjeti.. No čovjeka tek teške okolnosti tjeraju na razmišljanje i promjenu. I tako odnos sa apsolutne nule kreneš razvijati u smjeru koji tebi odgovara. Nekako uhvatiš uzde, sad ti određuješ dinamiku odnosa a nisi u submisivnoj poziciji da pokušavaš ugoditi bez efekta. I tu se oni mijenjaju, sad pristupaju u rukavicama jer imaš moć reći neću, sad imaju respekta prema tebi i tvojoj obitelji. I to je taj napredak i kontrola nad vlastitim životom..