[ožujak2007]

Dok sam čitao opis tvoga života na komadiću papira, sve mi se ćinilo kako čitam o svome životu i kako sam tu priči napisao ja. Svaka tvoja riječ, postjetila me na ovo što trenutno ja proživljavam, od želje po smrti (veoma često se mi to događa, osobito kad sam u autu i na autoputu) pa sve do skrivanja pred dragim ljudima. Imam problem i sa dodirima, nepodnosim da me dodiruju ljudi koje ne poznajem. Ali i još jednu stvar nisam uradio, još uvijek nisam odlučio upoznati protivnika i savladati ga, jednostavno nemogu. Kada podjem čitati, uhvati me panika, postanem živčan i nemogu disati. Možda budem jednoga dana uspio i to savladati. Borim se nekako sam kroz sve to i jako mi je teško. Ne poznajem nikoga tko bi bio u istoj situaciji, teško mi je govoriti o svoji bolesti, a ovo, da ti pišem je veliki korak u mome životu. Tvoje pismo me je dodirnulo, našao sam komadič sebe u njemu i zato ti pišem. Pa javi se ako želiš, lp



Mislim da ne postoji univerzalni odgovor na pitanje kako živjeti s HIV-om. Kao ni za mnoge druge, najteže situacije u životu. Otkad sam saznao da sam HIV+ i još uvijek me ta misao progoni svaki dan. Nadam se da će doći i to vrijeme, kad će mi ta činjenica postati sporedna stvar u životu, kao nešto od čega ionako ne mogu pobjeći (što zapravo i jest), ali za to je potrebno ništa drugo nego vrijeme koje kao što znamo, više manje uspješno liječi rane.
Da živim u nekoj drugoj zemlji ili gradu gdje ima mnogo više HIV+ osoba, siguran sam da bi se bolje osjećao jer bi prije svega mogućnost diskriminacije bila manja, a i lakše bi našao osobe koje me "razumiju". Kod nas još uvijek ne postoji kvalitetna psihološka pomoć za oboljele.
Gay sam, nefeminizirani i van scene i kao takav osjećam se trostruko diskriminiran. Kao gay u hetero društvu, kao HIV+ u društvu i kao HIV+ u gay zajednici. Jer nemojmo se zavaravati, ako ne otkrijem svoj HIV status potencijalnom partneru, doći će bez problema do seksualnog odnosa, pa čak i nezaštićenog. No, ako ga otkrijem, siguran sam da će me 100% njih odbiti. Nevjerojatno licemjerje, a znam da u nekim zapadnim zemljama to nije tako, jer su ljudi upoznati s bolešću i znaju da , ako koriste mjere zaštite, da je svejedno da li imaju odnos s HIV+ osobom ili s osobom NEPOZNATOG STATUSA.
Otkrivši da sam HIV + pomirio sam se sa žalosnom spoznajom da, barem ovdje , neću nikad više naći osobu za vezu, što je emocionalna katastrofa, i cijelu stvar čini još gorom nego što bi mogla biti. Živjeti bez emocija i osjećaja nečije ljubavi i prisnosti još da ne kažem gore utiče na razvoj bolesti i psihu pojedinca. A živjeti sa nekime tko te želi i zna istinu za HIV status je bolje jer je osječaj uspjeha veći samim time da nisi sam i da se može više i kvalitetnije živjeti sa HIV-om ne misleći na to kao jedinu preokupaciju u životu. Nije beznačajno ali je teško trošiti misli i vrijeme samo na taj HIV, korisnije je dati sebe i svoju pažnju te osjećaje osobi do koje ti je stalo, puno je stvari koje život čine lijepim i kvalitetnijim, sadržajnijim ali sa osobom koja te razumije i podržava.
Hm, ima li nečeg lijepog u svemu? Možda to da želim ubrzati stvari, i doživjeti što više života, suočen sa njegovom prolaznošću. Ti, koji ćeš naći malo vremena da pročitaš ovaj moj život na komadu papira i koji ćeš čitanjem možda ubiti vrijeme, shvati da se HIV ne nalazi tamo negdje daleko, daleko od nas, on je ovdje već jako dugo. Sjećam se da je bilo proljeće. Svijet se budio, a meni se u trenutku srušio. Tada sam već imao svoj život. Imao prijatelje, imao sam početak života. Samo jedan mali komad papira, nalaz, srušio je sve. Borba za životom i početak nečeg o čemu nisam imao pojma počela je. Strah od smrti, strah od zaraze drugih, strah na svakom koraku, u svakoj sekundi. HIV je zauzeo ne samo moje tijelo, već i moj život. Dani provedeni u strahu, strah od nepoznatog, o tome što donosi sutra neusporediv je s bilo čime. Nisam znao što mi je za činiti, jednostavno želio sam umrijeti. Jer nisam mogao više živjeti s time. Izjedalo me je na svim mogućim područjima života. Laž, laž i samo laž. Živio sam u laži i lagao sam ljudima koje volim, a to me je najviše boljelo. Glumio sam da sam zdrav i da je sve u redu, ali nisam mogao tako. Smrt je bila jedino rješenje. Ali kako da si sam uzmem život ako si ga nisam sam i dao? Teško je opisati takav strah, jer ne postoje te riječi kojima bi se to moglo opisati. U strahu rasla je i moja vjera u Boga, jer jedini je on znao kako se osjećam i što mi je činiti dalje. Odluka je pala. Vrijeme je za borbu.
Borbu koja je neizvjesna, za koju se ne zna kako će završiti, ali volja za životom bila je jača. Sjećam se jednom davno da sam čuo da ako želiš pobijediti neprijatelja treba ga prvo upoznati. Čitao sam o HIV-u i shvatio sam koliko malo o njemu znam. Shvatio sam da živim u neznanju i da u školi i u ostalim medijima oglašavanja o tome ne znaju ništa. HIV je bolest nekakvih ljudi koji žive na margini života? O čemu to oni pričaju? Zar sam ja jedan od njih? Ja koji sam oduvijek živio po zakonima, koji sam oduvijek pomagao ljudima, koji sam oduvijek volio ljude i bio voljen, kojemu je ljubav sve u životu? Zar sam ja marginalac? Onaj koji ubija, drogira se, prostituira se? Shvatio sam da ljudi ne znaju ništa. Prva stvar, krenuo sam od ljudi koje sam najviše volio. Neki su ostali, ali večina je otišla. Zar je čovjek onaj s kojime ste prošli najljepše godine života, okrene leđa i kaže:“ Ako se sretnemo na ulici nemoj mi davati ruku i poljubac u obraz?“ Zar je to čovjek s kojim ste dijelili i dobro i zlo? Ali tek danas shvatio sam da mi to nije pravi prijatelj. Oni koji su ostali njima veliko hvala, jer uz njih sam i sam čovjek koji zaslužuje život i poštovanje. Ljubav je ono što pokreće cijeli svijet. Ljubav je ono što vas čini čovjekom, što vam daje snagu da hodate da živite da ljubite… Ljubav pokreće vjeru, a vjera opet daje vam snagu da volite. Ne znam da li ste shvatili o čemu vam govorim, ali danas kada sam sam opet živim bez obzira na sve. Našao sam snagu u sebi da svoju dušu rasteretim problema HIV-a neka on samo spava i miruje na dulje staze a mene pusti u svijet da živim da se radujem svakom novom danu jer je život meni dat da ga iskoristim u potpunosti i do kraja te podijelim sa drugim ljudima, da pomognem onima kojima je moja pomoć potrebna. Neka znaju da nisu sami i da postoje ljudi koji djeluju i bore se svojim radom i iskustvom protiv ovog zla. Krenimo zajedno dalje u novi dan, jer zajedno smo jači. A ti, ako si i pročitao ovaj moj život na komadu papira, ne okreći leđa i ne zatvaraj oči, jer nažalost već danas možda i u blizini tebe HIV pokuca na neka tebi bliža vrata.[/QUOTE]