Hvala svima. Inače moja je poštapalica odkad sam rodila Melanie da sve radim za nju i takvu me ljudi i poznaju, tako da kad sam sad obavila par poziva i rekla da želim nešto bolje za Melanie nitko nije bio iznenađen. Prvo sam otišla kod direktorice reć joj da prebacujem Melanie u drugi vrtić, ali da možda ne upadne u onaj koji radi popodne tako da ću moć držat predavanja samo do 16h, zahvalila se što sam je obavijestila i obavit će sastanak s direktorom i voditeljicom tečajeva i javit mi rezultat. Onda sam nazvala par veza da vidim kakvo je stanje u gradskim vrtićima. Nije dobro ali je definitivno bolje od ovog privatnog tako da je odluka pala, piše se molba gradskoj upravi da mi odobre prebačaj djeteta u gradski vrtić. Sad trebam se samo dovesti na dnevni red sastanka gradskih vrtića, nakon toga imam upad, ali moram se dovesti na dnevni red. Dakle, idem u politiku. (da ponesem beđeve hdz, sdp, HZU i mijenjam po potrebi ?
)
Što se tiče privatnog čuvanja, tu ja imam mali psihološki problem, samo kratko, jer ovo nije post za to, mene je moja majka htjela ubiti i tukla me sve do '92 kad je nestala, a dvojica su me tila silovat, tako da nemam povjerenja u ljude i same ih ostavljat s djetetom ne dolazi u obzir. Nitko mi ne može tvrdit da taj neko xy nije pedofil. Nitko se ne rađa kao pedofil, a sazna se da je pedofil tek nakon što neko dijete uništi psihički i fizički. Svoju Melanie jedino ostavljam ujni i ujcu i oni su jedini dvoje ljudi kojima vjerujem, nitko drugi, moj otac, baba, ne dolaze u obzir. Ne vjerujem ni tetama u vrtiću, ali moram zaraditi novac nekako. Ja čak i nevjerujem tetama u vrtiću, već konstantno učim Melanie da što prije stekne samostalnost. Npr. zna sama sebi očistiti ranu sa antiseptikom i staviti zavoj/hanzaplast. Zna pozvati hitnu u slučaju boli ili policiju u slučaju napada ili vatrogasce u slučaju vatre. Malo sam prevršila, ali svaki roditelj ima ono nešto. Ja svoju ne tučem, ne šljokam bombonima i ne hipnotizirm televizijom, ali je učim samostalnosti malo prerano i trudim se da joj ne prenesem svoj stav po kojem ljudi postoje samo da bi ti zabili nož u leđa. To mi je najteže, jer kad vidim kako ona slobodno prilazi i razgovara sa mojim kolegicama na poslu prestravim se. Ja radim ovdje godinu dana, ali većini im ne znam imena niti im prilazim. Radije bit pustinjak nego imati noževe u leđima.