[LongHorizons]

Uopće ne pišeš gluparije, i važno je. Važno je u smislu da razgovor ipak pomaže. Ipak bude malo lakše. Znam po sebi; prije sam se stalno zadržavala na temi i pisala. To pisanje mi je itekako pomagalo u smanjenju moje boli. Pomagalo mi je da ne poludim.
Tako da mislim da je i tebi bitno da to izbaciš iz sebe; Tu bol, osjećaj krivnje, frustracije. Bit će ti lakše. Podnošljivije.

Misliš da bi ti možda bilo lakše da ju uopće nisi našla? Da si nastavila živjeti u nadi, uvjerenju da ju je netko drugi udomio?
Zašto kažeš da bi ju zbog izgleda netko teško udomio? Pa tvoje kćeri su ju udomile...
Niti meni nije nikakva racionalizacija pomagala. Tipa: "Živio je kratko, ali imao je lijep život". Obično su me takve izjave bacale u još jaču depresiju. Mislila sam: "Čemu onda taj prekratki život, zašto mu je uopće dat? Bolje da ga onda nije uopće bilo. Bolje da uopće nije postojao. Poštedjelo bi me ove beskrajne patnje." Nije mi to davalo nikakvu utjehu. Nisam u tome nalazila nikakav smisao. I da, dugo sam se opirala tome da si pomognem, da si dam oduška, da se prestanem prema sebi odnositi sadistički.
Da, dobro si shvatila: neki strvinar, lisica ili lasica valjda, ga je iskopala i požderala. Našla sam samo njegove kosti razbacane okolo groba, s ponegdje koji komadić njegove dlake. Njegov grob se nalazi u šumarku, iza voćnjaka, gdje ima dosta divljih životinja, tako da uopće ne iznenađuje to što se dogodilo.
Jel tebi pomaže to što odeš do mjesta gdje je zakopana? To što joj na grobiću zapališ svijeću?
Tuga je tuga, potpuno točno, i uopće nije bitno za kim ili čim tuguješ, osjećaj gubitka je isti. I ja sam se zatvarala u kuću, tako mi je bilo lakše; nakljukala sam se s tabletama, ležala u zamračenoj kući, plakala, i čekala da me tablete ošamute, da izgubim svijest makar na sat-dva, jer jedino tad nisam osjećala bol i krivicu koja me je razarala.
Vidim da si stvarno pročitala moje postove - znaš sve i o Šarku - mojoj velikoj srećici, ali i patnji. Još uvijek mi je nepodnošljivo teško kad se njega sjetim. I onog što mu je učinjeno. Upravo ta misao - da ga je netko možda udomio - je i meni bila utjeha, slamka spasa, nešto za što sam se držala da ne poludim.