[PIPBoy 2000]

Kako je sve počelo...

324. Sveti car Konstantin proglašava kršćanstvo službenom religijom rimskog carstva. Negdje između 15. maja i 17. juna 326. godine u Puli je svog najstarijeg sina Krizpa utamničio i usmrtio otrovavši ga. U julu iste godine je Konstantin svoju ženu caricu Faustu dao ubiti ispred svoje majke Helene tako da ju je usmrtio u vreloj kupelji. U Didimi, u Maloj Aziji pljačka Apolonovo proročište, muči poganske svečenike do smrti. Lišava posjeda sve ne-kršćanske narode s gore Atos te uništava sve lokalne helenske hramove.

335. Konstantin pljačka mnoge poganske hramove u Maloj Aziji i Palestini i naređuje razapinjanje "svih čarobnjaka i gatara". Mučeništvo neoplatonističkog filozofa Sopatrusa.

341. Konstantin II. proganja sve heleniste. Mnogi helenski ne-kršćani bivaju zatvoreni ili smaknuti.

346. Nov val progona protiv nekršćana u Konstantinopolisu. Izgnanstvo poznatog govornika Labinija pod optužbom da je čarobnjak.

353. Konstantinov edikt nalaže smrtnu kaznu za sve oblike obožavanja bogova.

354. Novi edikt nalaže zatvaranje i uništenje svih poganskih hramova. Neki od njih završavaju pretvoreni u bordele. Započinju smaknuća poganskih svećenika.

359. U sirijskom Skitopolisu kršćani organiziraju svoje prve logore smrti za mučenja i smaknuća svih uhićenih ne-kršćana diljem carstva.

361.. 11. prosinca poganski car Julijan (od kršćana zvan Otpadnik, od pogana Filozof) proglašava vjersku toleranciju i obnovu poganskih kultova, pokušava obnovu židovskog jeruzalemskog Hrama.

363. Ubojstvo Julijana, sveti Merkurije se slavi kao svetac-ubojica Julijana.

364. Car Jovijan naređuje spaljivanje knjižnice of Antiohiji. Edikt od 11. rujna nalaže smrtnu kaznu za sve koji obožavaju bogove predaka. Još tri edikta naređuju zaplijenu sve imovine poganskih hramova i smrtnu kaznu za sudjelovanje u poganskim obredima, čak i onim privatnim.

370. Car Valens naređuje strahovite progone ne-kršćanskih naroda u čitavom istočnom dijelu carstva. U Antiohu, među mnogima, smaknut je i bivši namjesnik Fidustius te svećenici Hilarius i Patricius. Filozof Simonid je živ spaljen, a filozofu Maximusu odsječena je glava.

380. Ediktom cara Teodozija 27. veljače kršćanstvo postaje isključiva vjera Rimskog carstva. U drugom ediktu Teodozije naziva "ludima" one koji ne vjeruju u kršćanskog boga te kriminalizira svako neslaganje s crkvenim dogmama. Milanski biskup Ambrozije započinje s uništavanjem poganskih hramova u svojoj okolici. Kršćanski svećenici vode gladnu rulju na hram Boginje Demetre u Eleusisu te pokušava linčovati vrhovne svećenike (hierofante) Nestoriusa i Priskusa.

381. 2. svibnja Teodozije odriče sva prava kršćanima koji se vrate na pogansku religiju. 21. prosinca Teodozije zabranjuje posjećivanje svih poganskih hramova. U Konstantinopolu je Afroditin hram pretvoren u javnu kuću, a hramovi Artemide i Sunca u štale.

386. Teodozije zabranjuje sanaciju opljačkanih poganskih hramova.

388. Teodozije kriminalizira javni govor o vjerskim temama. Stari govornik Libanius šalje Teodoziju svoj čuvenu epistolu "Pro Templis" u nadi da će par preostalih helenskih hramova biti pošteđeno.

389.-390. Aleksandrijski patrijarh Teofil započinje s teškim progonom nekršćanskog stanovništva. Dionizov hram se pretvara u kršćansku crkvu, a hram Mitri spaljuje do temelja. Zeusov hram sravnjuje sa zemljom i poganske svećenike teatralno izvrće javnom ruglu prije ubijanja kamenovanjem.

392. U studenom Teodozije kriminalizira ne-kršćanske običaje i imenuje ih praznovjernem pogana. Samotrački misteriji su ukinuti, a svećenici su zaklani. Na Cipru lokalni biskup sveti Epiphanius i sveti Tihon uništavaju sve hramove na otoku i istrebljuju tisuće nekršćana. Lokalne misterije boginje Afrodite su dokinute.

393. Pitijske igre, Akcijanske igre i Olimpijske igre stavljene su izvan zakona kao dio helenske idolatrije. Kršćani pljačkaju hramove u Olimpiji.

395. Dva nova edikta (od 22. srpnja i 7. kolovoza) uzrokuju nove progone pogana. Spaljeno je Eleusiniansko svetište, a svi svećenici, na čelu s Mitrinim hierofantom Hilariusom, su spaljeni živi.

396. U prosincu novi Arkadijev edikt naređuje da se poganstvo tretira kao čin veleizdaje.

397. Arkadije naređuje za sve preostale poganske hramove da budu uništeni.

398. Četvrti crkveni koncil u Kartagi zabranjuje svima, čak i kršćanskim biskupima, proučavanje poganskih knjiga. Porfirije, biskup iz Gaze ruši skoro sve hramove u gradu osim 9 koji su ostali još 3 godine.

399. Novim ediktom (13. srpnja) Arkadije naređuje rušenje po hitnom postupku svih zaostalih poganskih hramova, pretežno onih na selu.

401. Kršćanska rulja u Kartagi linčuje nekršćane i uništava hramove. U Gazi biskup sveti Porfirije šalje svoje sljedbenike da linčuju pogane i sruše preostalih 9 hramova u gradu. Koncil u Kalcedonu naređuje da svi kršćani što održavaju dobre odnose sa svojim nekršćanskim rođacima budu ekskomunicirani, čak i posthumno.

405. sveti Ivan Zlatousti šalje horde svojih sivo odjevenih redovnika naoružanih toljagama i željeznim palicama uništiti "idole" u svim gradovima Palestine.

406. sveti Ivan Zlatousti sakuplja milodare kršćana za financiranje rušenja helenskih hramova. Isti u Efezu naređuje rušenje znamenitog Artemidinog hrama. U Salamisu na Cipru sveti Epifanije i Eutihije nastavljaju s progonom pogana i potpunim uništenjem njihovih hramova i svetišta.

408. Car Zapadnog Rimskog carstva, Honorije i car Istočnog Rimskog Carstva Arkadije naređuju uništenje ili zapljenu svih spomenika u poganskim hramovima. Poganski kipovi u privatnom vlasništvu se također stavljaju izvan zakona. Proganjaju se sudci koji pokazuju milost prema poganima. Sveti Augustin masakrira stotine prosvjedujućih pogana u alžirskoj Kalami.

415. Nekoliko dana prije Uskrsa na poticaj biskupa Ćirila kršćanska rulja u Aleksandriji ubijaju znamenitu filozofkinju Hipatiju te ju sijeku na komade. Kršćanska rulja raznosi dijelove njenog tijela ulicama Aleksandrije. Djelovi njena tijela spaljeni su zajedno s njenim knjigama i bačeni na aleksandrijsko smetlište.

416. 7. prosinca u Konstantinopolisu otpuštaju su svi vojni zapovjednici, javni službenici i sudci koji nisu bili kršćani.

423. 8. lipnja car Teodozije II. proglašava da vjera pogana nije ništa više od obožavanja demona te određuje zatvaranje i mučenje onima koji ustraju u prakticiranju.

435. 14. studenog novi edikt Teodozija II. određuje smrtnu kaznu za sve heretike i pogane carstva.

448. Teodozije II. naređuje spaljivanje svih nekršćanskih knjiga.

450. Svi hramovi u Afrodiziji ("gradu Afrodite") završavaju srušeni, sve knjižnice spaljene. Grad je preimenovan u Stavroupolis ("Grad Križa").

451. Koncil u Kalkedonu. Novim ediktom Teodozija II. (4. studenog) obožavanje bogova se kažnjava smrću.

482.- 488. Većina maloazijskih pogana završavaju istrijebljeni nakon očajničkog ustanka protiv cara i crkve.

486. U egipatskoj Aleksandriji otkriveni, uhićeni, javno ponižavani, mučeni i smaknuti poganski svećenici koji su djelovali u tajnosti.

515. Krštenje postaje obvezatno čak i za one koji već tvrde da su kršćani.

529. Justinijan stavlja Atensku Filozofsku Akademiju izvan zakona te joj oduzima svu imovinu.

542. Justinijan dopušta prisilno pokrštavanje maloazijskih pogana u Prigiji, Kariji i Lidiji. Za vrijeme ovog 35 godina dugog vojnog pohoda izgrađeno je 99 crkava i 12 samostana na lokacijama porušenih poganskih hramova.

580. Kršćanski inkvizitori napadaju tajni Zeusov hram u Antiohiji. Svećenik izvršava samoubojstvo, ali vjernici završavaju uhićeni i osuđeni na smrt bačeni su lavovima. Budući da ih divlje životinje nisu bile voljne rastrgati, završili su razapeti. Kršćanska rulja im je vukla tijela po ulicama i bacila nepokopane u jame.

I tako je to bilo sve do srednjega vijeka nakon kojeg je inkvizicijom i kolonijalizmom Europa još bolje utabala svoje kršćanske korijene. Ono što mene ovdje zanima je zašto današnja crkva nije izašla sa ovakvim detaljima u javnost, zašto ne govori o mučeništvu onih koji su planski ubijani od strane svetaca i svetog klera i svetih careva koje crkva slavi, a u svrhu jedne religije - kršćanstva? Zašto se ti svetci još nazivaju svetima? Zar to nije poput pacificiranog NSDAP-a koji 4000. godine slavi svog davnog "svetog" Vođu i koji je s nešto promijenjenom filozofijom preživio na temeljima tuđe krvi (zamislimo takav užasan paralelni svemir)? E pa u takvom užasnom, ali istinskom, svemiru su živjeli kasnostarovijekovni ne-kršćani na području kršćanskog Rimskog Carstva.

Bog je ljubav, kažu oni. Ja kažem, vidim da ste od početka dobro naučili svoje careve, svetce i biskupe/episkope kako se ljubav pokazuje u širenju vlastite vjere - zato su im sveti.