[plavi-safir]

Prva ljubav je dosla u najtuznije doba blize povjesti-pocetak rata,'91g.
Mama i ja,kao i stotine Vukovaraca posle u nepoznato.
Nakon mjeseci u Losinju,zene su krenule nazad,govoreci"idemo za Vukovar"
Ipak,dosli tek dok Djakova.
Smjesteni u tudje kuce,mi smo dospjele u simpaticnu obitelj,dvoje djece..
A ja se sjecam samo njega-Sinise..
Nasi dani u podrumu,dok fijucu granate,a on nasmijan pokusava umiriti mene i sestricu..
Sjecam se djeljenja svake kriske kruha,bonbona,bilo cega..
Sinisine bonbone sam jela ja,a on bi uvjek govorio"neka,bit ce za mene drugi put"
Nisam zavoljela samo te smedje oci,nego toplinu u njima,tu hrabrost poluodraslog djecaka,kojeg su sigurno isto plasili razgovori o ratu,granate iznad nas i bombardiranja,a da nikad nije pokazao taj strah..
Iako mladja,nasli smo se,prerano odrasli,osjecala sam da i on gaji osjecaje,pa makar te "djecije simpatije".
Jednog predvecerja,opet sirene upozorenja.
Sami u kuci,igrali ribice na magnet..
Kad je zatutnjalo,povukao me k podrumu..
Opet ja u suzama,on me opet grli..
Al tad me poljubio u obraz i kosu..
Zasto je zasjalo sunce i rodio se osjecaj nade,sigurnosti?
Rodila se valjda ta prva ljubav.
Nitko vidio,nitko znao.
Sinisa je svaki put,kada smo bjezali u podrum,bio uz mene,grlio ili drzao za ruku.
Oci nasih odraslih nisu imale vremena ugledat tu djeciju paznju,al moje jesu..
Zadnje sto se sjecam,uplakanu njihovu majku i sestru.
Odlazimo cestom,na zeljeznicki.
Rat nas prognao dalje,a moj je Sinisa stajao hrabro,suteci se valjda oprastao od mene,iako je zadnji stisak ruke na pragu rekao vise.
Sinisa je danas sjecanje koje me grije jer je mozda najnevinije i najljepsi osjecaj koji je ostao neokaljan ratom..