[Nanuša]

Divno mjesto za hommage jednom krasnom čovjeku, u daljnjem tekstu poznatog kao Kajk, razlog vrlo interan i nema smisla dalje elaborirat.

Kajk i ja


Kajk i ja upoznali smo se na kraju mog prebolijevanja jedne gadne veze. Jako gadne, onako, s neslaganjem roditelja i psihičkim bolestima i s još mnogo ružnih stvari. Kajk je bio stariji od mene, ali ja mu se mnogo dopala, a i on meni.

I tako, počeli smo vezu, brzo sam se doselila.

Prvi znak da nešto ne valja bilo je moje zaljubljivanje u nekoga drugoga, što je Kajk, kao iskusan čovjek, odmah primijetio i shvatio, ali ništa ne poduzeo, osim što mi je rekao da shvaća i vidi i da je najbolje da mu se povjerim jer on mi tu najbolje može pomoći. Prošli smo moje besane noći, razmatranja da odem na drugi kontinent za onim drugim, vagali za i protiv. Protiv je ipak prevagnulo.

Znao je Kajk da ga ne volim nikako drukčije no prijateljski. On je bio načistu s tim, ja sam se još uvijek zavaravala. Kajk i ja imali smo posve drukčije ciljeve u životu, on je želio obitelj, a ja nisam. On je volio kuhati, a mene pogled na muškarca s kuhačom petrificira. Ipak, cijenila sam to što je znao da mi se mnogo toga ne sviđa, ali nije se mijenjao. On je odlučio ostati svoj, pošto-poto, u nadi da će se stvari možda ipak jednog dana promijeniti.

Nisu se promijenile i mi smo se razišli.

Svejedno, Kajk je bio čovjek koji me naučio da onako pravo upoznam samu sebe. Da vidim što ja mogu pružiti nekome, a što ne. Dao mi je puno samopouzdanja. Bio je strpljiv, krasan čovjek koji me naučio kako da postanem potpuno zaokružena, samostalna i samosvjesna osoba i kako da iz zbunjenog bića postanem suvisla mlada žena koja zna voljeti.

Ali nekog drugoga.

Još uvijek smo u kontaktu. I on se genuino veseli što sam sretna. A on još uvijek traži. Ja mu želim svu sreću.