Quote:
Lleena kaže:
Hvala ti da si tako detaljno i otvoreno napisao svoje iskustvo. Napisat ću kako je išlo sa mnom pa mi ti možeš reći što misliš.
Ja sam isto imala jedno 2 godine razdoblje kad su mi negativne emocije konstantno izlazile iz mene, čak sam dobila nesanicu pa nisu ni po noći prestajale, to je bio moj osobni horor. (mislim, naravno, sve je išlo uz moju odluku i namjeru, mislila sam da tako čistim podsvjest). Promatrala sam sve to, ali nikad nisam uspjela imati neko suosjećanje jer mi se to činilo nekako umjetno, ako ne osjećam susosjećanje da ga sad idem forsirati. Samo dva put sam uspjela osjetiti suosjećanje i nakon toga sam osjećala te osjećaje blaženstva i ekstaze, da su mi suze išle na oči od sreće (što je najgore, bila sam u tom trenutku na poslu, na sastanku, al dobro)
S tim da misli nisam mogla promatrati, a i nisam ih ni pokušavala obuzdati, nego bi išla gdje god me one vode i zapravo sam i se prepuštala (vjerovala im u najgore scenarije, nisam ni mogla zamisliti ništa pozitivno). Pa bih onda promatrala emocije koje su nastale.
I sad, meni je u jednom trenutku dosadilo tako stalno biti ljuta i bijesna preko svake zamislive mjere jer mi je to uzelo svu energiju i nisam mogla funkcionirati, mislim da sam zračila negativnom energijom. I ujedno sam se susrela s tehnikama koje ti kažu da pustiš misli, da nisu istinite i da se ne obazireš na njih.
I dugo mi je trebalo dok sam odlučila da idem pokušati, osjećala sam se kao da moram nastaviti misliti jer ću jedino tako riješiti "probleme" koji me "muče". Tek sam nakon nekog vremena rekla pa idem probati poslušati to da se ne obazirem na misli, da vidim do čega će me to dovesti, uvijek se mogu vratiti na ovaj horor.
I svaki put kad bi mi došla neka misao, odlučila sam da me ne zanima. Opet ih nisam promatrala jer bi u tom trenutku jednostano nestale. I tako sam naučila / navikla se srezati ih u startu. I biti bez njih. I tada sam se nakon dugo vremena opet dobro osjećala, jako dobro, povezano s prirodom, prisutno, ugodno, veselo, optimistično itd.
Ljutnja je još uvijek bila ovdje ispod površine i mogla sam postati ljuta za sekundu, bilo bi dovoljno samo da si dopustim misliti o tim nekim stvarima. Onda je nakon par dana i ta ogromna ljutnja nestala, čak i kad bih mislila o tom stvarima koje su me prije ljutile, sad imam negativne osjećaje u vezi s tim, ali ne toliko intenzivne.
I sad ja ne znam je li to dobro. Jer sam na neki način zaustavila taj proces čišćenja. Jer navodno ispod ljutnje se krije tuga, a ispod tuge - strah, a ja uopće nisam prošla kroz nikakvu tugu i strah. Kažem, najviše bih voljela da mogu pustiti misli i emocije da se odvijaju, ali da se ne identificiram s njima. Ovako kao da ih se bojim na neki način i da ih izbjegavam
Ili je ovo što sam prestala misliti i pustila sve to kvragu zapravo dobra stvar?
Jer kad ne mislim, ne dolaze mi nikakve emocije, osim nekog blaženstva i osjećaja da sam u nekom predivnom filmu jer su sve stvari nekako žive i nove. Pogotovo mi biljke daju neku predivnu sreću i mir.
A i znam da neki zen učitelji baš to i zagovaraju i kažu da je zato i dobra patnja jer te natjera da više ne misliš o tome jer ne možeš to više podnijeti i svaki put kad počneš misliti neke kombinacije, "ugrize te" pa se brzo vratiš u stanje da ne želiš razmišljati. Možda to nije neko potiskivanje i bijeg. Ne znam.
Opet, neki ideal bi trebao biti da nemaš neke preferencije hoćeš li se osjećati dobro ili loše, kad je sve to ionako nestvarno i prolazno. A ovako ipak kao da se bojim negativnih osjećanja i želim ih izbjeći. Što će opet odvesti u patnju.
Ajoj, zapetljala sam, pomoć, ako je netko imao ovakva pitanja i došao do nekih zaključaka.
|
Mnogo si toga zanimljivoga napisala ovdje , a po mom mišljenju na dobrom si putu , ako se to može nazvati put , jer koliko vidim imala si i uspona i padova , što je kod mene također bio slučaj.
Kad kažeš da ti biljke daju predivnu sreću i mir to je odlično , jer ja npr. bez zelenila i prirode ne bih mogao preživjeti u ovom betonu , a zanimljivo je kako većina ljudi reagira kad je u prirodi , gleda da što prije pobjegne iz nje , jer priroda iscjeljuje dvojnost-odvojenost , dok je ne-priroda ljudskog ega stvaranje iluzije odvojenosti od cjeline i onda nije teško zaključiti tko ustvari bježi od prirode-ego.
Potiskivanje emocija natrag u podsvijesno nije nikakvo rješenje , jer potiskivanjem si samo odgodila suočavanje s njima , a zasigurno ih se nisi riješila.
Zanimljivo je da ovdje većinu zanima samo promatranje misli , što u početku može biti zanimljivo , ali kasnije i ne baš...to promatranje , pa onda transformacija tih istih misli je samo jedna stvar , a ima mnogo važnijih i dubljih stvari koje se otkrivaju jedna za drugom kako ti se svijest uzdiže ili širi i baš kako taj zen učitelj kaže da je dobra patnja, jer kad je potpuno osjetiš u sebi , bez potiskivanja , uvijek ti se otvaraju neka nova iskustva i vidici.
Kažeš kad ne misliš , da ti onda dolazi osjećaj blaženstva , a to je odlično , jer već možeš kad hoćeš voljno prekinuti bujicu misli , što je opet znak da si već imala iskustva povišene svijesti.
Iz mog iskustva najbolji znak da sam svijestan ili da pravilno meditiram , je prirodno ,bez napora , usporeno , duboko disanje koje osvježava svaku stanicu tijela.