Quote:
logite kaže:
Sto je zapravo sudbina? Sudbina je kao rok, ono sto se mora dogoditi u odredeno vrijeme, ono sto je negdje, tko zna gdje, zapisano i sto se mora dogoditi pod svaku cijenu.
Kako to osjetiti? Ima mnogo znakova sudbine koje covijek zauzet svojom dnevnom rutinom uopce ne primjecuje, a neke od njih su:magija u zraku .
|
ovaj dio tvog posta me naveo da ispričam svoju priču i uvjerim pojedince da sudbina ipak postoji. dok mi se ovo nije dogodilo i ja sam se takvim spikama smijala, ali više mi nije nimalo smiješno.
prije cca dvije godine bila sam nesretno zaljubljena u jednog dečka. on je bio centar moga svijeta. malo je reć da sam bila opsjednuta njime. nisam jela,spavala,učila,izlazila (a kad bih i izašla pokvarila bi raspoloženje i sebi i svima oko sebe). Upoznala sam tog lika na rođendanu od zajedničke prijateljice. na prvi pogled se zatelebala.
nakon tri mjeseca saznam da nas je taj dečko zvao sve na neko kampiranje u prirodu na par dana, kao on to organizira. naravno da mojoj sreći nije bilo kraja. on,ja,ta frendica, njezin dečko i još par ljudi s tog roćkasa-baš lijepa ekipica u čijem društvu sam istinski uživala-jer sam bila budala (to gledano iz današnje perspektive)
došao taj dan i mi krenuli na to kampiranje par desetaka kilometara od našeg grada, kad odjednom zaustavlja se auto ispred nas i u njega ulazi taj neki skroz deseti lik kojeg ne poznam kao ni polovica od ostatka ekipe-frend od ovog mog nesuđenog. moje mišljenje o njemu onako na prvu nije bilo nikakvo jer nemam što mislit o nekome koga ne poznam. dečko je bio jako tih i povučen i uopće mi nije zapeo za oko. niti malo-što zbog tog svog karaktera, a što zbog toga što mene niti nije bilo briga za ikog drugog budući da je onaj debil bio centar mog svemira.
prošlo to kampiranje i nakon toga prošlo još tri mjeseca i - stiže meni zahtjev za prijateljstvo na fejs od - NJEGA - tog lika kojeg sam tek taj dan upoznala. ok, prihvatim ja i na tom prihvaćanju ostane. nema dopisivanja, nema ništa. nakon toga ga nisam srela....jednostavno sam nastavila družit se s tom svojom ekipicom pa ovoga ako sretnem nekad-sretnem, ok bit će mi drago, ako ne-a bože moj!
prošlo još neko vrijeme i ja se sa jednom osobom iz ekipe posvađala. emocionalna i duhovna kalvarija se nastavila jer sam još održavala kakav-takav kontakt s ovim majmunom i to me "držalo na životu". nakon nekog vremena ispario i on jer sam saznala od totalno desete osobe što mi je iza leđa radio i pričao o meni. potvrdio mi te stvari da su točne i odjebala ga. teška srca ali da. danas mi drago.
nastavak:
odjednom , ničim izazvana, kao da je neka viša sila upravljala sa mnom, totalno izvan moje volje - uvali se meni u glavu ON! taj lik kojeg sam upoznala prije skoro dvije godine....
od toliko dečki kojima zbilja jesam okružena svakodnevno - ja napikiram na - NJEGA!
Od kud? kako? sudbina????
prošlo neko vrijeme, cca 3 mjeseca i lik se makne s fejsa, deaktivirao profil i nema ga više. Ja blago rečeno LUDA. A dogodilo se to da sam ga ZBILJA TREBALA - naknadno sam , gle čuda, nakon dvije godine shvatila da imamo zajedničke interese
i htjela sam mu se obratit. Na sreću, da tu ne duljim, u tome sam uspjela, ali preko maila kojeg sam dobila od njegovog frenda kojeg znam površno, više iz viđenja. ali sam znala da mi on tu može pomoć. dobijem ja taj mail i javim se gospodinu s tim pitanjem koje me zanima, a pored toga i ostatkom priče , nije bitno za javnost-i ovako sam previše rekla.
na sreću, dečko je normalan i dobar pa je shvatio i nakon tog maila me pozvao na kavu....našli se na kavi i ostali dva i pol sata - pričali ko da se znamo 100 godina.
neću previše u detalje budući da ovo javno pišem, pa da se ne skužim, ali morala sam iznest priču da ljudi vide kako zbilja u životu postoje situacije koje možeš pripisat samo - sudbini, ničem drugom.
zašto mislim da je to sudbina? pa evo, dečko ima neku svoju ekipu, već formiranu i van te ekipe svega 2-3 prijatelja/ice. S ovim mojim nesuđenim se inače baš i ne druži. A BAŠ TE GODINE i BAŠ U PERIODU DOK SAM BILA U OK ODNOSIMA S IDIOTOM - POTREFI SE DA SE NAĐEM NA TOM MJESTU, U TO VRIJEME, S TIM LJUDIMA.......
a što se tiče traženja po fejsu - od ekipe koju je taj dan upoznao (a upoznao je njih još 4-5 novih) - dodao je samo mene..........također sam nakon dvije godine spoznala ODJEDNOM da lik na fb-u ima jaaaaaaako malo prijatelja (malo više od 60)
zašto bi mene išao tražit? i zašto bi mi baš on pao na pamet? nešto je htjelo da se spojimo.
da se ovaj moj post ne shvati krivo - nisam zaljubljena pa da zabrijavam i pripisujem sudbini neke stvari........tog čovjeka još ni prijateljem ne mogu nazvat kako spada, ali bogme ne mogu ni zatvarat oči pred tako očitim stvarima. pored toga, ne da nisam zaljubljena nego mi NE PADA NA PAMET gledat tog dečka kao išta više od frenda, bar kako sad stvari stoje......što će budućnost donest i kud će me život odvest - da li baš k njemu - nitko ne zna
znam samo da želim uživati u sadašnjem trenutku
i to je sve.