|
Jednom sam prevario. Nisam bio dovoljno snažan.
Bilo je jesenje poslijepodne, padala je kiša, sjećam se zvuka udaraca kišnih kapi o limene okapnice kao da je bilo jučer.
Taj zvuk i dan danas me progoni...
Krenuo sam kupiti svojoj sada bivšoj, a onda sadašnjoj, a u budućnosti također bivšoj djevojci cvijet. Da, volio sam to raditi, volim usrećivati ljude bez obzira na to zaslužuju li oni ili ne...
Ušao sam u tu cvjećanicu...
Unutra je bila starija gospođa. Crte njenog lica odražavale su ponos, iako joj je odjeća bila pohabana. Valjda zbog svih tih silnih stranih trgovačkih lanaca, posao joj je oslabio, cvjećarnica joj je smještena na placu.
I ta radost u njenim očima kad sam ušao govorila je da već dugo nije vidjela kupca.
Vidjevši je takvu, kupio sam buket ruža. Kako da kažem, moji novci u njenom novčaniku više vrijede, tako sam razmišljao.
Rekoh da platim.... I dam joj petsto kuna. Ona bi htjede izvratiti 420, ali ja sam uzeo samo 120...
Prevario sam je. Rekao sam joj da sam joj dao novčanicu od 200 kuna.
|