hvala, C. Reef,
to je upravo to... ovo bi trebalo biti mjesto kulturnog i tolerantnog dijaloga, pomaganja i razmjene mišljenja, a ne iživljavanja samoproglašenih primadona, bez obzira na znanje i "skupljene bodove"
na faksu
oprosti, ali kad sam već ovdje, bit ću još malo sitničav, jer "ono što mene muči..." i dalje, čini mi se, ostaje neprimijećeno: nisam se uhvatio kolokvijalnosti glagola, već engl. konstrukcije:
"Ono što mene buni/zbunjuje jest..." meni je još prihvatljivo kao nekakav način naglašavanja onoga što slijedi, no do prije par godina, dok se taj virus ili šumski požar nije proširio hrv. medijima i svakodnevnim jezikom, to bi se reklo jednostavno:
"Zbunjuje me..." ili "Mene zbunjuje..."
"Ono što je važno jest..." meni nije "prirodna" hrv. rečenica. Zašto nitko više ne može reći/napisati "Važno je to i to"?
Slažem se i s utjcajem talijanskog na "činjenje". Posve si u pravu, no kao i u slučaju tekstova starih stotinjak godina, to nije uzrok ove pojave.
Znam da se ponavljam i da gnjavim sitnicama, ali
ono što mene čini ljutim i nesretnim jest to što se nepotrebne stvari mijenjaju iz čistog neznanja i lijenosti, iz papagajske zaluđenosti trendovima... usporedivo s praktički nametnutim socijalisitčkim "izvršiti pregled" umjesto "pregledati", "izvršiti uplatu" umjesto "uplatiti"...
Znam da u ovoj jadnoj nam zemljici nitko nikoga više ne može usrećiti, ali zašto netko nekoga ne bi mogao "uljepšati", a ne "učiniti ljepšim", zašto se nešto viš ene može "povećati" nego se mora "učiniti većim"...? Beats me
