Quote:
M.B. kaže:
zar bi vi stvarno u takvoj situaciji do preksutra stajale pored djeteta gledale u njega dok vrišti i produbljivale frustraciju jer gle, tu ste, a ne želite ili ne znate (u njegovim mislima) napraviti to što dijete hoće?
|
Da.
Sva tri puta kad je imao tantrum bila sam pored njega, frustracija je rasla iz ljutnje u bijes, dosegla vrhunac - u tom stanju nije ni dopuštao da mu priđem ili bilo šta drugo. Potom se rastužio, tražio utjehu i nakon toga kao da se ništa nije dogodilo. Nisam odlazila od njega niti mu pokušala odvratiti pažnju. Svaki put je trajalo max 20min, ali da je bilo duže isto bi postupala.
"ne dopuštam ti to/neću ti dati" - frustracija raste, kulminira, prelazi u tugu i na kraju dolazi prihvaćanje i utjeha - to je prorada frustracije.
Većina ljudi danas u svom djetinjstvu nije imala ovakva iskustva potpune prorade frustracije pa su neki dominatno ljuti, neki na sve frustracije plaču a neki pak ni ne znaju jesu li ljuti ili tužni, potpuno su otcijepljeni od svojih emocija.
Tko se smio ljutiti, bacati, vikati; tko je vidio da dečki plaču itditd
