[goranbo]

AxMi-24 kaže:
Ma sta dokazao??? Tip je unistio svoju karijeru jer nije znao radit eksperimente. Kad je njegova ekipa ponovila stvar samo kao duplo slijepi eksperiment (pod nadorom dva tipa iz nature-a ako se nevaram) onda se nije pokazao absolutno nikakav homeopatski ucinak.

Ustvari vidim da je ovdje na dijelu stara fora ignoriranja svega sta nepase u tvoje vidjenje svijeta. Geza po stoti put

To jednostavno nije točno, Natire nije poslao da pokus provjere nikakve znanstvenike već šarlatane!!.
Pročitajte ovaj odsjecak iz knjige, ti je točno opisano kako se dovijala ta provjera časoipisa Nature i tko ju je vodio (novinar, magičar i jos neki trknuti tip). Onda su promijenili protokol i naravno dobili pogresne rezultate (ne oze se to samo tako mijenjati, osebno ne amateri kao sto s bili).
Onda je Benvensite cak narpavio robota koji je sam izvodio pokus kako ne bi bilo nikakve sumnje u bilo kakvu prijevaru!!
Dakle:
Svaku novu snažno razrijeđenu otopinu dodali su bazofilima koje su potom prebrojali uz pomoć mikroskopa. Na veliko iznenađenje svih prisutnih, otkrili su do 66 postotni učinak smanjenja apsorpcije boje, čak i kod otopina koje su razrijedili do razmjera jedan naprama 10e60. U daljnjim eksperimentima u kojima su se otopine serijski stostruko razrjeđivale sve do razmjera jedan naprama 10e120 dijelova, pri čemu više praktički nije mogla ostati nijedna molekula IgE, bazofili su još uvijek reagirali i ostajali bez boje.
Najneočekivanija stvar tek se trebala pojaviti. Premda je potencija anti-IgE molekula bila najviša pri koncentracijama jedan naprama tisuću (razrjeđenje treće decimale) i sa svakim se daljnjim razrjeđenjem polako smanjivala, što je i bilo za očekivati, smjer pokusa se pri devetom razrjeđenju potpuno obrnuo. Na toj točki je djelovanje snažno razrjeđenih IgE počelo rasti i raslo je sa svakim novim razrjeđenjem.3 Kao što su homeopati uvijek tvrdili, što je otopina slabija, to je njezin učinak snažniji.
Benveniste se povezao s pet različitih laboratorija u četiri države (Francuskoj, Izraelu, Italiji i Kanadi) od kojih su svi ponovili njegove rezultate. Potom je 1988. godine trinaest znanstvenika u vrlo prestižnom časopisu Nature zajednički objavilo rezultate svoje četverogodišnje suradnje. Dokazali su da otopina s antitijelima koju uzastopno razrjeđujemo sve dok u njoj nema više ni jedne molekule antitijela, bez obzira na to i dalje prouzrokuje reakciju imunih stanica.4 Autori su zaključili da u nekim otopinama više nije bila prisutna nijedna početna molekula i da:

Za vrijeme razrjeđivanja/protresanja očito dolazi do prijenosa određenih informacija. Voda možda djeluje kao šablona za molekulu, na primjer, uz pomoć beskonačne mreže vodikovih veza ili preko električnih i magnetskih polja… Priroda te pojave još nije posve razjašnjena.

Za medije, koji su željno prigrabili objavljeni članak, Benveniste je otkrio «pamćenje vode» i njegova istraživanja su razglasili kao znanstvenu potvrdu homeopatije. Sam Benveniste je znao da reperkusije njegovih pronalazaka sežu mnogo dalje od bilo koje teorije alternativne medicine. Ako je voda sposobna da utisne u pamćenje i pohrani informacije molekula, to će imati dalekosežan utjecaj na naše razumijevanje molekula i načina njihovog komuniciranja u tijelu, jer molekule u ljudskim stanicama su, naravno, okružene vodom. U živoj stanici na svaku proteinsku molekulu dolazi deset tisuća molekula vode.
I u časopisu Nature su nesumnjivo razumjeli možebitne posljedice tog otkrića za prihvaćene biokemijske zakone. Urednik John Maddox pristao je na objavu članka, no pri tome je napravio korak bez presedana – na kraju članka postavio je urednički dodatak:

Urednička ograda
Čitatelji ovog članka možda dijele skepsu brojnih stručnjaka koji su tijekom zadnjih nekoliko mjeseci komentirali nekoliko njegovih verzija. Bit predstavljene rasprave je da vodena otopina s protutijelima očuva svoju sposobnost pobuđivanja biološke reakcije čak i kada ju razrijedimo do mjere da postoji samo zanemariva mogućnost da je u uzorcima ostala i jedna jedina molekula. Za takvu aktivnost nema nikakve fizikalne osnove. Profesor Benveniste ljubazno se složio da Nature pozove neovisne istraživače i da s njima ponovi svoje eksperimente. Izvještaj o tom istraživanju objavit ćemo uskoro.

Maddox je također u vlastitom uvodniku pozvao čitatelje da potraže propuste u Benvenistovom istraživanju.5
Benveniste je bio ponosan čovjek kojega nije bilo strah lupiti šakom o stol i usprotiviti se establišmentu. Ne samo da ga nije bilo strah podignuti glavu iznad prsobrana, jer za objavu članka je odabrao jedan od najkonzervativnijih časopisa u cjelokupnoj znanstvenoj zajednici, nego je i nakon što su posumnjali u njegovu vjerodostojnost žustro prihvatio izazov i pristao na njihovu želju da u svojem laboratoriju ponovi rezultate.
Četiri dana nakon objave Maddox je osobno došao sa «znanstvenim sljeparskim vodom», kako se Benveniste poslije izrazio, u kojemu su pored Maddoxa još bili Walter Stewart, dobro poznati prokazivač šarlatana, i James Randi, profesionalni magičar kojega su obično pozivali pri raskrinkavanju znanstvenih radova koji su zapravo bili napravljeni hokusom-pokusom. Benveniste se pitao jesu li magičar, novinar i prokazivač šarlatana najbolja moguća ekipa za procjenjjivanje suptilnih promjena u biološkom eksperimentiranju. Elisabeth Davenas obavila je pred njihovim budnim očima četiri pokusa, jednoga slijepog, od kojih su, prema Benvenistovim riječima, svi bili uspješni. Usprkos tome, Maddox i njegova ekipa opovrgavali su rezultate te se odlučili promijeniti eksperimentalni protokol, skratiti postupke kodiranja te su čak jednom melodramatskom gestom kod zalijepili za strop. Stewart je inzistirao na tome da neke pokuse izvede sam te je, iako je Benveniste ustvrdio da je nestručan za takvu vrstu pokusa, promijenio način njegove izvedbe.
S njihovim novim protokolom i u nabijenom ozračju, pošto su očito željeli dokazati da INSERM-ova ekipa nešto skriva, obavili su još tri pokusa koja nisu uspjela. Sada je Maddoxova ekipa dobila željene rezultate te su se hitro pokupili, a prije toga je Maddox još zatražio kopije od tisuću i petsto Benvenistovih spisa.
Nedugo nakon njihovog petodnevnog posjeta u Nature je objavljen izvještaj s naslovom «Eksperimenti s krajnje razrijeđenim otopinama raskrinkani». U članku je pisalo da se u Benvenistovom laboratoriju nije poštovao primjeren znanstveni protokol. Maddox je izrazio sumnju u potvrdne rezultate iz drugih laboratorija. Izrazio je iznenađenje što istraživanja nisu uvijek bila uspješna, a pošto je to standard u biološkim istraživanjima – to je bio jedan od razloga razlog zbog kojega je Benveniste objavio rezultate tek nakon što je obavio više od 300 pokusa. Maddox je u svojoj procjeni također propustio istaknuti da je test s bojama vrlo osjetljiv te da i najmanja promjena u eksperimentalnim uvjetima može pokvariti eksperiment, tako da ni visoke koncentracije anti-IgE ne izaziva nikakav učinak na uzorku davateljeve krvi. Izrazili su osupnutost da dvojicu Benvenistovih suautora plaća proizvođač homeopatskih pripravaka. «Činjenica da proizvođači financiraju znanstvena istraživanja je nešto posve uobičajeno,» kontrirao je Benveniste. «Želite li možda reći da su rezultati promijenjeni kako bi išli na ruku pokrovitelju?»
Benveniste je uzvratio udarac raspaljenim odgovorom i pozivom na znanstvenu nepristranost:

Salemski lov na vještice i progoni ? la McCarthy pokopat će znanost. Znanost uspijeva samo u slobodi … Tko želi dokazati nasuprotne rezultate to može učiniti jedino tako da ponovi pokuse. Može biti da smo svi u dobroj vjeri u krivu. To nije nikakav zločin nego uobičajena znanost.6

Rezultati objavljeni u časopisu Nature imali su razoran učinak na Benvenistov ugled i položaj u INSERM-u. Znanstveno vijeće INSERM-a počelo je cenzurirati njegov rad i svi su gotovo jednoglasno izjavljivali da bi trebao izvesti dodatne pokuse «prije zauzimanja stajališta da su svi znanstvenici iz dva stoljeća propustili uočiti neku pojavu.»7 U INSERM-u se nisu osvrtali na Benvenistove prigovore o kvaliteti istraživanja članova časopisa Nature te su ga na posljetku spriječili da nastavi sa svojim radom. Kružile su glasine o mentalnoj neuravnoteženosti i prijevari. Nature i druge publikacije obasula su protestna pisma u kojima su njegov rad nazivali «dubiozna znanost», «okrutna smicalica» i «pseudo-znanost».
Benvenistu je pruženo više prilika da na lijep način napusti svoj rad i nikakav profesionalni razlog da ga nastavi. Ustrajanjem na svom prvotnom radu zacijelo bi uništio karijeru koju je tako drugo gradio. Međutim, Benveniste je u INSERM-u već dospio do vrha i nije imao nikakve želje da postane njegov direktor. U stvari, nikada nije bio karijerist nego je samo želio nastaviti sa svojim istraživanjima. Tada je znao i da više nema izbora – duh je već izišao iz boce. Skupio je znanstvenu građu koja je porušila sva njegova uvjerenja i sve naučeno o međustaničnom sporazumijevanju; sada više nije bilo puta natrag. Međutim, u svemu tome nalazilo se i neporecivo uzbuđenje. Pred njime su bila najprivlačnija istraživanja koje si je mogao zamisliti i najeksplozivniji mogući rezultati. To je bilo, kao što je sam volio govoriti, kao da je samoj prirodi zavirio pod suknju. Benveniste je napustio INSERM i potražio potporu kod privatnih izvora kao što je na primjer poduzeće DigiBio u kojemu su mu omogućili da zajedno s Didierom Guillonnetom, nadarenim inženjerom iz pariške École Centrale koji mu se pridružio1997. godine, nastavi svoj rad. Poslije fijaska s Nature prebacili su se na «digitalnu biologiju», otkriće koje nije bilo posljedica trenutnog nadahnuća nego rezultat osam godina brižljivog, logičnog eksperimentiranja.9