|
Nedavno sam bio u svojemu gradu. Traume i užasi na svakome ćošku. Sve je na istome mjestu, čak i ogromna rupetina od granate u zidu zgrade kraj autobusnog kolodvora; koja je trebala biti sanirana još onomad, u predizborno vrijeme prije desetak godina.
Tužan je moj grad zimi. Presječen tim ulicama koje pamte bolja vremena. Nekada su se rijeke ljudi slijevale njima, a sva lica bila su poznata. Gradska pivnica u kojoj smo znali krasti pivo i žetone za biljar pretvorila se u ogromni narodnjački plesnjak, a tržnica na kojoj se nekada okupljao gradski šljam siva je i pusta. Poput kipa Majke Božje (gle MB) stajao sam tamo sa litrom brendija i očekivao suhi busen trave nošen prerijskim vjetrom; kao u vesternima. U malobrojnim bircevima koji nisu onečišćeni prekograničnim hitovima, neki novi klinci isfuravaju naše stare šeme, pričaju naše priče.
Nedugo zatim. Sreo sam prvu poznatu osobu. Ni manje ni više nego Velju, starog školskog prijatelja. Zajedno smo bježali sa nastave u jednu od onih rupetina, birtija u kojima se okupljaju umirovljenici kako bi se zarakijali i na slijedeći sat došli mrtvi pijani; barili pičke istom gitarom; zapili novce od moje alimentacije pa se cijeli mjesec prehranjivali pljačkanjem tuđih povrtnjaka; krali dresove školskog rukometnog tima kako bi ih preko noći natrpali slamom, nabili na kolčeve i zabili u zemlju pred školom jer smo pijani mislili da će to jebeno bit fora; putovali u svemir; zabili prvu zastavu na Mjesec; jebali Pamelu Anderson. Sve smo. Baš sve.
Trebalo je par sekundi praznoga hoda da u polumraku razaznam obrise poznatog lica. Kako to obično ide, pozdravimo se i zadovoljni što se vidimo zaputimo na pivu. Počeli smo razgovarati i onda sam skužio da nešto ne štima.
A: Nisam te vidio pun kurac. Fakat predugo. Šta ima?
B: Tajana je opet trudna, to nam je treće. Vidio si drugo dvoje?
A: Ne, nisam. Stao sam kod onoga jednoga sa haube Juga. (retardirani poluosmijeh)
B: Jebiga. To vjenčanje je ispalo puni pogodak. Tajana je zapravo krasna osoba.
B: Moraš, krasni su. Baš SMO se neki dan pitali što je sa tobom.
B: Znaš, mogao bi sutra doći na ručak. KUHAMO čobanac.
Razgovor se nastavio tim tokom. Tada sam shvatio da ja tog čovjeka više jebeno ne poznajem. Iscrpili smo sve teme i razišli se. Neko vrijeme sam sjedio na rubu pločnika sa onim brendijem i ispijao gutljaj po gutljaj prebirući po mentalnim ladicama; izvlačeći uspomene, jednu po jednu. Mrzim kad si to radim. Jedi kurac jebeni Likane, govno retardirano.
Nešto vremena kasnije, sjedio sam tako sa starim znancem u prostoriji ispunjenoj duhanskom magluštinom koja se inhibirajući sve mentalne procese uvlačila u teksturu tkanine, kožu; očekivao sam nekoga tko će iskočiti odnekud i reći da je to sve jeftini remake filma sa Humphreyem Bogartom i posrnulom monokromatskom djevom. Umjesto toga, dobio sam dim lošeg skanka i tapšanje po leđima popraćeno riječima “drago mi je što si došao prijatelju”. Kakav užas. Što god ljudi rekli; život je razroka kurva i taman kad misliš da ćeš dobiti ionako preplaćeno pušenje, ugrize te za jaja i ostavi da krvariš.
Koji dio bih mijenjao? Ne bih ništa. Ali kako jebemu boga, kad je očito da neko sranje fali. Svi rade neki kurac sa svojim životom; imaju karijere, djecu, obitelj, a ja se ovdje preseravam na forumu, u dva. Jedem hladni mesni narezak vilicom i gutam vlastita govna. Jebenu galaksiju, eto kaj.
|