Zanimljiva tema. U zadnje vrijeme dosta pijem. Otprilike gajbu pive tjedno, odnosno 10 L. Nekad više, nekad malo manje, ali obično je tu negdje prosjek. Počelo se piti davno, još prije nekih 12-13 godina kad sam bio 1. srednje. Bilo je normalno da se uz druženje pije. Negdje prije 5-6 godina sam počeo malo više piti jer sam imao nekih privatnih problema koje sam između ostalog "liječio" i alkoholom.
Zadnjih godinu dana pijem više nego ikad. Ne pijem svaki dan, niti imam potrebu svaki dan piti, no ako sam vani, zadnjih godinu dana nema stajanja nakon 4-5 piva, nego se pije do kraja, do izmaka snaga. Tako da obično večer završim negdje na 4-5 L pive. Zna se dogoditi da svi odu doma nakon što pijemo u kafiću, a ja odem do pumpe po još 1-2 pive i solo pijem, puštam muziku na mobitelu i uživam u pijanoj euforiji.
Nikad nisam razmišljao o tome da imam problem s alkoholom, ali sad mi ovo što se događa u zadnjih godinu dana ne djeluje normalno. Nije normalno prilikom svakog izlaska piti do izmaka snaga, niti nakon 6-7 piva ići još sam piti 8. ili 9. pivu.
Zašto pijem? Zato što se tada bolje osjećam i svijet djeluje ljepši. Kad pijem lakše uspostavljam komunikaciju s drugim ljudima jer sam inače zatvoren, šutljiv, napet, hipersenzibilan, a pod utjecajem alkohola bez problema komuniciram s drugima, nije me briga što će mi netko reći, što će netko o meni misliti, nego pričam sve što mislim. S lakoćom prepričavam priče, dok kad sam trijezan imam problema s izražavanjem.
Posebno se to odnosi na žene koje mi se sviđaju. S njima mi je teško komunicirati kad sam trijezan jer sam previše napet i previše se opterećujem što će o meni misliti tako da se bez alkohola nikako ne mogu opustiti. Nisam u životu bio puno puta na dejtu, ali kad idem moram malo popit prije da se riješim stresa, a i na dejtu bar koju pivu. Sreća da su neke od njih isto pile pa nisam djelovao čudno.
Zapravo su žene najčešće glavni uzrok zašto tako puno vani pijem. Imam želju prići im, ali to radim tek kad se jako napijem, kad nestanu sve inhibicije, strahovi, osjećaj srama i nelagode. Trijezan sam previše ukočen, napet, ne znam što bih govorio, ne znam što bih radio sa ženom, a kad se napijem sve ide samo od sebe. Da nema alkohola još bih bio nevin.
Žene ostavljaju muškarce jer puno piju, a ja ne bih nikad ni došao u kontakt sa ženom da nisam puno pio. Zanimljiv paradoks.
Nisam razvio fizičku ovisnost, ali psihička je u velikoj mjeri prisutna. Ključno pitanje kod mene mi se čini to kako se riješiti napetosti, anksioznosti, osloboditi strahova, opustiti se i imati sposobnost normalnog komuniciranja s drugim ljudima, a pogotovo sa ženama koje mi se sviđaju? Kad bih to riješio, mislim da bi se u velikoj mjeri izgubila tolika potreba za alkoholom. Mada naravno da nije samo u tome stvar, jer uživam i u toj pijanoj euforiji koja nema veze s ovim problemima koje sam naveo, no kad bi se ovo sve riješilo, mislim da bih rjeđe pio. Na kraju krajeva, zabava uz alkohol je zbog svoje dugotrajnosti postala sastavni dio moje ličnosti. U nekoj sam vrsti začaranog kruga jer se sve to ne može riješiti dok se trijezan ne suočiš s problemima koje imaš.
Eto čisto sam htio podijeliti svoje iskustvo. Savjeti i konstruktivni komentari dobrodošli. Moraliziranje suvišno.