Na žalost ili na sreću ne osjećam se odraslom.
Naravno da postoje segmenti posla, socijalizacije u kojima funkcioniram kao naizgled odrasla osoba ( a ponekad čak ni tu)
i moram priznati da me to svojevremeno jako zabrinjavalo.
Sada manje, jer sam shvatila da je to nekakvo moje stilsko obilježje, kao što je netko, recimo, po prirodi šutljiv, tako sam ja ponekad beskrajno infantilna osoba.
Opet, s druge strane,sam prezrela i premudra, što je opet stvar nekakve životne škole i situacija koje sam odigrala svojom voljom ili voljom drugih, a nisu baš bile najljepše, dapače, bile su jako tragične.Doslovce.
Balansiram u tom "jazu" odraslosti i krajnje djetinjeg,i nije baš lako, mora se priznati.........