[Elysium]

Razvlačim život što duže mogu, nasukavam se po prošlostima i oprezno tapkam po sadašnjosti. Neki Poznati Grčevi se bave mojim tijelom i čini se kako sam postao sasvim solidan domaćin tim zahtjevnim gostima. Tu i tamo Zebnje pomiluju moja vrata, tiho doduše, ali još uče zanat za ono nečujno...
Nisu one krive...
Čule su, samo, za jednog dobričinu koji uvijek pušta...
Pa eto, navrate...
Život me tretira kao listić u sportskim kladionicama. Osam savršenih parova, ali mršava je krajnja kvota i traži se posljednji koeficijent da podeblja krajnji iznos...
Ili da sve pošalje do đavola...
Moj zadnji par je Ona, a ne znam na što igrati, ne znam jesam li domaćin, gost ili mi s njom igra i neriješeno.
Ma, poznajem te gadove...
Njenu ljubav ću pogoditi, to je zicer...
Fulati ću nešto drugo, neku prošlost...
Neki grijeh...
Iz mora sam se pretvorio u jezero i njen skupi jedrenjak sam zavio u tugu. Koliko da stavim, sto kuna, tisuću?
Ma, goni to...
Što više stavljam, sve je više gubim...

Bilo je negdje pred početak ljeta, kada smo se u tinjajućoj nelagodi, ona i ja, utaborili pred poštom na uglu Zvonimirove i Harambašićeve za zalogaj-dva jabuke, neke čokoladice i... onog nepotrebnog (ili neminovnog?) razgovora.
- Jel' ti se sviđa koja djevojka?
Njena pitanja su mi ionako pristizala kao prijenos pjesme za Euroviziju, onako, s malim delay-om. U redu, moja greška... Ali, anđele, osjetio se i tvoj doprinos...
Sviđa li mi se? Da, lutko. Ti. Ah da, ne smijem takve stvari izgovarati pred njom. Nije laž, ali baš zato...
- Postoje mnoge koje mi se sviđaju, pa ne mogu biti opet sa svima.
Gledaj, lutko, ionako promatram samo tvoje ruke, kosu i to prekrasno lice. Zbilja se trudim što manje te slušati.
Eh, slušati...
Poslije (za onih svađica) reče kako to s njom nikad nisam ni činio...
- Dobro, al' jel' imaš onu neku?
E, fućkaj ga sad...
Da...
Tebe...
Ali opet smo na onom kolosijeku gdje niti jednom vlaku, pa ma kako poseban bio, nije dozvoljeno.
- Postoji jedna... Al' na nju sam se palio još od prve godine i...
Zbilja mi je bilo teško lagati je tada, kada već nisam to činio prije, ali osjećao sam kako to želi čuti... I nisam bio u krivu...
- Ozbiljno?! A tko je ona?... Ide isto na marketing?... Ma da?... Budeš mi je pokazao?
Nije mi se svidio taj sjaj u njenim očima, do vraga, bio mi je odvratan. Tada mi je po prvi put teško palo što je volim. Nisu to više bile oči koje sam ljubio... Bile su mi strane...
Pa, valjda iz neke pristojnosti, doista mi nije bila namjera, upitao sam je ista pitanja.
Šteta...
Možda bih danas bio mirniji...
Ali, ionako se teško utekne nekim vijestima...
- Ima jedan... Već duže nešto želim s njim.
Opa, ti si ta koja nešto želi? Hvala, lutko... Na iskrenosti...
Ali dan sam mogao progurati i bez toga...
Oprostio sam već sam sebi što iduće detalje i rečenice nisam hvatao u cijelosti, tek izlomljenje riječi, kao kada slušaš gomilu i razabireš tek poneke. Ljepota lipnja (ili je to srpanj već bio otpočeo?) i bljeskavo sunce nije izvuklo dan na pobjedničke staze. Nije bilo vjetra da udari na moju svijest, niti da njoj pomakne naušnice u koje sam se tako zaljubljeno zagledao. Doista ne znam, vjerujte mi, kako smo stigli do Humphrey Bogarta, ali znam kako mi je od tog dana to ime postalo jednako mrsko koliko i zaboravljivo.
- Ali da, pomalo i sliči na Humphrey Bogarta...
Žao mi je kada mi čak i mrtvi postanu mrski, ali Casablanca za mene više nikada neće biti lijepi film. Jer, glumio je taj jedan tip, Bogart...
Isti Talijan koji je zamijenio moje mjesto u njenom srcu...
Možda sam prestrog, ne znam...
Ma, dobro sad...

Uguram ponekad svoje tijelo u Ford mojeg brata, onako lopovski, dok on u krevetu krade san koji mu je i sam bio ukraden prošle noći na odjelu za kardiokirurgiju gdje radi, pa krenem put nekih slabo osvijetljenih ulica i brdo onih bezimenih i nepoznatih, da na kraju priče shvatim kako sam ponovno na onom Dobro Poznatom Putu Koji Vodi Točno Do Nje...
Čudnovato se javljaju te pobude, kao miris pečenog kestena koji te orobi, tamo negdje, na uglu, onako, u dosluhu s vjetrom i novim kaputom jedne jeseni u prolazu. Nije ugao, a još manje su kesteni, prije je to slična silueta na Čulinečkoj koja sasvim jasno namigne u kojem pravcu potjerati automobil i u dvorištu čije zgrade odmoriti motor i svoje srce. Tko zna gdje je Čulinečka, sigurno zna i gdje je Špansko, a to je negdje ta dijagonala preko Zagreba koja dijeli duše jednom spojene. Odvrnem muziku i kada mi blues poput kiše natopi sve što je moglo i umilo, uvidim kako dvadeset dvije minute i nije neko vrijeme u društvu starog vraga Hookera. Mojem ocu (koji također nikako ne spada u kategoriju poštivača propisane brzine) trebalo bi četrdesetak minuta, što je zapravo sasvim pristojno vrijeme za spajanje Dubrave i Španskog. Jednostavno, spoj bluesa i njenog lica tjera i papučicu gasa sve dublje. Ali, što to vrijedi...?
Kad, mobitel i dalje ostaje na istom mjestu gdje je i bio kada je ugledana poznata silueta jedne nepoznate djevojke iza mojih leđa u Čulinečkoj. Svojih nekoliko koraka posvetim asfaltu parkirališta u ulici Drage Gervaisa broja kojeg sam tako teško pamtio (na kraju sam ta dva znamenita broja usadio u pamćenje po onom simpatičnom debeljku koji je zadnje dane svoje NBA karijere dočekao u Houstonu... preselivši iz Phoenixa). Odšećem do portafona ne bi li ulovio jeku poznatog glasa, ali prst samo povučem po zvoncu, drugom s lijeve strane odozgora, pustivši da odzvoni samo u mojem srcu, ali ne i u njenom stanu...
Da...
Baš tu...
Na drugom zvoncu s lijeve strane odozgora sniva jedna ludica kojoj sam se ponudio da me otme. Bila je to prava galija, sjećam se dobro onih gusarskih poljubaca. A plovidba je bila kakva je bila...
No, tijelo jedne gusarice neprestano gori u mojim očima...
I sluša glazbu Zapaljene Violine...
Znati će ona o čemu pričam...