Pola djetinjstva sam provela kod dede i bake i kad mi je deda umro jako sam to teško podnijela. U to vrijeme mi se baka jako zamjerila pa sam čak izvadila i njenu sliku iz novčanika. Uz dedu sam se jako vezala jer je postao dementan i završio mjesec dana u Vrapču. Išla sam tamo svaki dan i to mi je jedno od najgorih iskustava u životu, ali znam da ne bi od tamo ni izašao da mama, seka i ja nismo non-stop dolazile. Uvjeti su užasni, kupali smo ga, hranili...Jel možete vjerovati da na odjelu intenzivne njege u Vrapču nisu u mogučnosti dati transfuziju. Nikad neću zaboraviti kad me je jednom u bolnici zagrlio i tako držao i plakao!
I kad je pola godine kasnije ležao u Traumi zavezan za krevet jer je trgao katetere iz sebe, a ja sam odlazila plačući. I najviše me boli to što ga se sjećam tako bolesnog i vrlo teško prizivam u sjećanje one lijepe dane. A baki nisam nikad oprostila!