Quote:
sib kaže:
Jacob Wackernagel bio je njemački filolog, jezikoslovac, indoeuropeist i proučavatelj sanskrta.
U lingvistici je, osim po staroindijskoj gramatici, poznat po zakonu iz 1892. da nenaglašene riječi teže drugome mjestu u indoeuropskim rečenicama, odnosno nakon prve toničke cjeline. Ono se njemu u čast naziva Wackernagelovo pravilo.
U brojnim se jezicima to pravilo izgubilo, ali je u slavenskoj porodici ono većinom očuvano te se može dosljedno provoditi i u hrvatskom jeziku.
|
Imao sam u rukama jednu staru zagrebačku knjigu (iz 1883.) i vidim da su bili dosljedni u pisanju enklitike po Wackernagelovu pravilu. Evo rečenica iz knjige:
- Narodi su ih Sredozemnog mora malo pomalo okitili nevjerojatnim osobinama.
- Tir se i Fenicija, Jeruzalem i zemlje onkraj Jordana podigoše na ustanak.
- U ovoj je vrsti literarnoga preporoda Izaija imao glavnu riječ.
- Kralj se babilonski s glavnom svojom vojskom baci na Jeruzalem.
U "Povijesti hrvatskih gramatika" piše da u sintaksi Vebera-Tkalčevića (1859.) postoji pravilo o smještanju enklitike iza prve naglašene riječi u rečenici, pa i onda ako rastavlja imenicu od atributa, a da u Maretićevoj gramatici (1899.) takvog pravila nema.
Danas se na Wackernagelu insistira i radi vraćanja na predmaretićevsku normu.