Pogledaj jedan post
Old 31.01.2011., 16:23   #5
Nitko nije znao sakrit` suze k`o Marina. U ovom slučaju ja sam Marina (i ne, nisam transseksualac, jebiga ne uzgajam duge lasi niti me ne privlači nositi suknjice, etc..), a Marina je ime djevojkice spram koje sam gajio svoje prve stidljive i svijetu skrivene osjećaje. Zapravo lažem, kasnije sam sa nekim ljudovima podijelio ovu priču koju sada izbacujem iz sebe, ali ono to sada i nije bitno. I da, još nešto lažem, ona ekšli nije skroz prva curica koja mi se svidjela, ali ono skroz skroz prva, jer dok živjeh ovdje gdje sada živim (nomad se prvoj poljani vraća) svidjela mi se jedna Barbara, ali to je bilo skroz kratko, i da nisam nedavno zapalio te slije iz prvog osnovne nebi se niti sjetio. No, to je jedna posve druga priča, Kastav, bla bla bla.
Uglavnom, dakle Marina. Koliko sam bio stidljivo čeljade najbolje ilustrira situacija da me moja majkica upisala u malu školu - onaj ne-vrtić-socijalizacija-sa-vršnjacima, čisto kako bi uspostavio prisniji kontakt sa ženskim spolom, a da isto nije čupanje kose i gađanje kamenčićima jer su me stariji upozorili "žene su ti vrazi", a ja jadno dite slušam što govore stariji. I, izbjegavao sam bilo kakav kontakt. Prava muka su bili plesnjaci. To je trebao biti ples, a ja sam kao netalentirani pojedinac (i danas sam netelantirani pojedinac) stajao kao drvo i ona je kružila oko mene. I da, imao sam okrenutu glavu od nje. I te slije su spaljene. Nedavno. Naravno da nisu ekšli, ali u mojoj glavi jesu. I učili su me da sviram frulu. Ali, to su već neke druge priče. Horor priče.
Ah, Marina. Bijah dijete sa sela. Ono, pravog sela. Krave, svinje i pašnjaci. Moje selo je bilo toliko maleno da nije imalo niti osnovnu školu nego smo išli u selo-općinu. Moslavina. Ali ne, nije Kutina, nego negdje na putu između Garešnice-Velikih Zdenaca. Znam di je, ali jebiga koliko toliko da se nebi znalo baš sve-naskroz. Imao sam prvog best frenda u tom svojem selu-bez-škole. Veoma važan lik u ovoj priči. Ono, kod njega sam stalno išao na nogomet, igrali smo segu megu koju nitko nije imao osim njega. I sad dolazak u prvi osnovne, druga polovica jer sam prvu polovicu bio u Kastvu. Zapazio sam je odmah. Ne znam di sam sjedio niti s kime, ali uglavnom nju sam zapamtio.
Imala je poludugu crnu kosu, negdje do sredine vrata. I crne oči. Ali najljepši je bio osmijeh. Padao sam u mislima zbog nje. U stvarnosti sam tiho i povučeno patio. I šutio. Čak nisam usudio niti uputiti pogled u njezinom smjeru jer sam se bojao da će pročitati sve moje nevine misli, i moju tihu zaljubljenost. Patio sam za njom, za bilo kakvom spoznajom da i ona mene primijeti, pune četiri (ili pet godina, loša matematika, ali enivej prvi-peti razred) godine. Ništa. Moj best frend se isto zagledao u nju. I ona u njega. Sjećam se svojeg tužnog lica kada sam ih vidio u parku da se zajedno ljuljaju na ljuljačkama. Cijeli svijet mi se srušio. Svijet kojega nisam niti imao. Kada je nagovijestila da će možebitno odseliti u Daruvar srce mi se htijelo slomiti. Zar da je niti očima ne vidim?! Odlučio sam napisati pismo u kojemu ću moliti da se ne odseli, da će nedostajati svima. Pa i meni. Napisao sam pismo, ali nikad nisam predao. A dugo vremena sam ga nosio u torbi.
Nikad nije doznala da mi se sviđala. Pa mislim da niti neće nikad. Tamo negdje sredinom petog razreda sam odselio u Zagreb. Pod svijetlima noći koja su skrivala selo, moje uspomene i djetinjstvo puštao sam suze napuštajući sve. I nju.
Bastrado is offline