Moja je bila dobro, poslušno, lako odgojivo dijete do 2 godine.
Od 2. do 3. godine mi smo mislili da je vrag ušao u nju
. Preko noći pretvorila je u urlajuću klincezu koja se bacala na pod, urlala, lako se frustrirala, bila naraspoložena čim joj se imalo poremetila rutina...doslovno smo hodali po jajima da je nekaj ne izbaci iz takta jer smo imali napad deranja bez obzira gdje se nalazila. S ljetovanja smo se te godine vratili 100 puta umorniji nego kaj smo krenuli, čak dan ranije
jer više nismo mogli.
Stanje je bilo kako tako ako je jedna osoba s njom, čim bi imala "publiku" napadi bi postali učestaliji. I nije to radila jer smo joj jednom popustili i nije dobila što je htjela, ona je jednostavno bila stalno "živčana" i tražila je rutinu, nikako nije podnosila promjene (rasporeda, mjesta, osoba koje su kraj nje).
S tri godine se vratilo ono naše lako odgojivo razumno dijete....urlajuća tasmanijska neman je otišla
S njom se od tad dalo dogovorit, nije urlala ako nije bilo po njezinom, mada i dalje voli rutinu i zna vidno biti nraspoložena ako je bila neka napetost (npr. nedavno poslije nastupa s vrtićem na priredbi je bila vidno nervozna i plačljiva, valjda kako je napetost popustila i adrenalin pao).