Pogledaj jedan post
Old 24.07.2003., 12:19   #9
Gle starog ljenljivca kako je mojih ionako mizernih mjesec i pol smanjio na mjesec
Uzmi u obzir da sam prije toga imao odlicnu kondu od planinarenja i bicikla, tak da sam vise izuzetak nego pravilo. Slobodno uzmi 3 mjeseca kao minimum.
Moje "pripreme" su bile ta dva puta po 21km i nekoliko po 10. Desilo se da sam na trci osjetio krizu bas na 21.-om, tijelo uci i pamti sta se trazi od njega. Zato je jako dobro isfurati 35km na treningu, bilo kojim tempom, onda ces to moci ponoviti na trci. Bez ozljeda

Sto se tice disanja na nos - ja isto jos uvijek bas ne disem na nos, nego gutam na sirom razjapljene ralje - to s nosom su pametne fore koje mi stare njuske prodajemo pocetnicima Trebalo bi, ali ... moze i onako

Prehrana... ja sam s vremenom presao na tamanjenje tjestenine, zbog ugljikohidrata. Potpuno sam se i napokon skinuo sa kole i slicnih gadarija, ukljucivsi i junk food svih vrsta. Ovo sa ugljikohid. dolazi do izrazaja kad pocnes puno trenirati, pa zelis malo smanjiti kilazu (jer treba to nosit 42195) a opet dobiti ono sto ti tijelo treba. Dan prije trke se obicno dobro nakrkam spageta, one se stignu probaviti do drugog jutra, kad je obicno trka. Ako drmnes mesurdu navecer, oslobodjenje od iste ces iscekivati tijekom cijele trke i vjerojatno zaribati negdje usput. Ujutro zaboravi caj i pretjerani dorucak - najbolje nesto skroz lagano ili cak nista, individualno je. Ja volim ici skroz prazan, onda nemam potrebe za skretanje u box (grmlje), kao neki

Odustajanje, motivi i to... nakon sto sam puko ko kokica do 24-og km poceli su me obilaziti iskusni maratonci sa smjeskom na licu i komentarima tipa "daj pare, rek'o sam da ce riknut prije 25-og" i "sta je, zakuhalo a? a rekli smo ti...". Onda su me pocele obilaziti zene-trkacice, postariji maratonci, pa prolaznici sa malom djecom, trudnice, a secer na kraju je bio deda Djundek, tada 75-godisnjak, najstariji maratonac u RH. To je bila konacna pljuska i tad sam se (prvi put) zakleo da cu poceti trenirati kak spada. U tom trenutku me mogao preci i Broj1 sa jednim drvenim kotacem

Najgora kriza je bila od 29.-34. km, sa stvarno kamenim nogama (mlijecna kiselina koje se tijelo nije znalo rijesiti jer nije to treniralo), pa sam to prevalio pomocu par sto metara hodanja kod standova sa vodom i okrijepom usput.
Odustajanje nije bila opcija dok sam se jos mogao kretati, a u tome su jako pomogli i iostali maratonci, jer stvarno ih ima svih brzina pa nemres ostat zadnji - zadnji idu stvarno sporo. Zanimljivo je da nakon krize tijelo opet nadje neku rezervu pa iako sporo opet mozes trcati. Druga kriza hoce doci pred sam kraj, negdje oko 40. ali to je sad vec blizu pa ide. Pred samim ciljem (tada stadion Maximir) navali neki adrenalin pa se to zavrsi u transu. A osjecaj je stvarno euforija, uspjeh, trijumf. Nije bitno vrijeme, nego cinjenica da se pretrcalo.

Zato samo ti ustraj, isplati se

ps: ono s misicima te ne kuzim, nikakav trening ti nece skoditi, samo ako uzmes pauzu tjedan prije trke, da se stignu misici napuniti i tijelo odmoriti. zadnji tjedan zapravo treba i skroz smanjiti trcanje, treba nakupiti glikogen u misicima
seti is offline