Pogledaj jedan post
Old 28.07.2013., 20:59   #17
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Nije to uopće loše, zavidim ti.
Ja sam bila takva sve dok nisam odselila pun kurac daleko od svih koje poznajem, radit posao koji je najstresnije i najodgovornije što ću ikad radit vjerojatno. Znaš šta me počelo jako mučit tada - to svima govorim Jebote, počelo me mučit...a uopće to nisam očekivala...ja tako volim na kraju radnog dana otić šetat, sjest negdje i zapalit cigaretu, i onda zvat nekog ko mi je drag i pričat s tom osobom (ako se ne možemo naći, jel). Međutim, ovdje u telefonu nisam imala nijedan broj neke osobe s kojom mi se priča, a da je unutar SAD-a - svi su u Hrvatskoj. OPRALO ME. Ali ono...gadno baš.
Jasno, s vremenom upoznaš nove ljude, imaš koga zvati i sve to, ali...jednostavno je nekako teško, meni bar, to što npr. sad imam vrlo bliske prijatelje iz tri države koje jedna s drugom veze nemaju i nisu blizu Hrvatske. Ja se želim vratiti u Hrvatsku, oni ne žele doći ovamo (ko bi lud to htio, ako ga za Hr ne veže obitelj npr.), a čak i da ostanem u SAD, pitanje je bi li oni ostali ili bi se vraćali u svoje države. Ili svoje savezne države. Sve u svemu, vjerojatnost da bismo ostali na istom mjestu, užasno je mala. A previše smo toga podijelili u kratkom periodu jer nam je svima bilo istovremeno zajebano, iz istih razloga - nismo nikog poznavali.
Ne znam jesi kad tako nešto doživio, ali mene sam ja sama jako iznenadila.
I stvarno mi teže padaju ti prijateljski rastanci nego romantični, čisto zato što romantične rastanke možeš izbjeći (ako se ljubav nije ugasila) barem tako da slijediš osobu, ako ti je to već toliko bitno.
Koga da ja slijedim od svojih prijatelja kad ih je milijardu i svugdje su?

S druge strane, znam koliku sreću imam da uopće mogu napisati prethodnu rečenicu To si isto tako svaki dan ponavljam.
Nemam takvog iskustva kao ti s te strane tako da ne znam, ali me isto kao tebe opere kad nemam kog nazvat u nekim situacijama. Primjer, prije koju godinu imao sam prometnu s lakšim ozljedama, ležim taj dan u bolnici i razmišljam kog da nazovem. Nisam nikog zvao jer nisam imao koga nazvat
Ili recimo dolaziš doma nakon dugo vremena, na kolodvoru si i kog god zoveš nitko ne može doći po tebe, na kraju se pitaš zašto i kome uopće dolaziš. Samo što to mene brzo popusti jer sam već valjda naviknut.

Zato sam reko da mislim da to nije dobro, ta ravnodušnost kod rastanaka, jer sam shvatio da većinu ljudi koje znam držim na distanci (uključujući roditelje), jer u suprotnom bi bilo drugačije, zar ne?
Svjestan sam "problema", ali ne vidim rješenje. Što je još gore, ja sebe nigdje ne vidim za recimo godinu dana, apsolvent sam, radim u jednoj stabilnoj multinacionalnoj firmi, volim svoj posao i ljude s kojima radim - ali se tamo uopće ne vidim u budućnosti - nigdje se ne vidim. Sve češće se uhvatim razmišljajući o tim stvarima. Kao da tapkam u mraku s povezom na očima.
BigCityBeats is offline  
Odgovori s citatom