Pogledaj jedan post
Old 24.03.2007., 09:03   #12
Povijest moje bolesti

Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž-žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13...Sranje je ako to u stvarnosti funkcionira.
Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svjetložuti papirić zataknut za hladnjak. Pisalo je:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja.
Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij s glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac kojeg imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali.
Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla kod sestre u selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta, ni vode, ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag, dovoljno da zajebem posao za taj dan.
Ne bi bilo prvi put, pomislio sam, i nazvao šefa. Šef mi je rekao, odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me ***** za tvoju ženu i od kad si ti to, molim te lijepo, oženjen. Rekao sam da je to duga priča a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. Super, rekoh, molim rezervaciju. Koja jebena rezervacija, čudio se glas s druge strane žice, vjerojatno ćeš biti jedini putnik.
Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina, ili je samo tako izgledala. Dokle vi, mladi gospon?, pitala me je. Po ženu, rekao sam. Kaj je zbrisala?, pitala je. Je., rekao sam. Jeste za jabuku?, opet je pitala. Ne., rekao sam. A za domaću šljivovicu?, pitala je opet. To može., rekao sam.
Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj. Je, to je., imam i vodu u torbi, da ne hidriram., rekla je. Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš. Sirotinja, ***** im *****, a kupuju sve vanjsko.
Dobra je., rekao sam. Dajte samo, gospon, služite se. Poslušao sam i nagnuo. Išla mi je kao voda. Baba je samo klimala glavom. Podsjećate me na mog pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar. To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu firmu. I tako je otvorio bar. Đurin bar. Bar je propao kad je on umro. Bio je sam sebi najbolji klijent. Jebeš ga, rekao sam, i to je život.
Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njenu kolibu na vrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još jednu litru šljivovice a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa. Rekla je, to ti je za sreću. Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan.
Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se., rekao sam.
O bože, rekla je, poševio si staru Baru?
Kako znaš?
Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi s puranom.
Bio sam pijan. Oprosti.
Ti…ti…ti si bolestan. Ti…ti…ti si psihijatrijski slučaj.
Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan.
Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica…
Zatvorila je vrata.
S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare.
I nisi čuo za Đuru?, pitala me je.
Ne.
Ni za Đurin bar?
Ne.
Šteta. A tako me podsjećaš na mog pokojnog Đuru. Isti si on.
Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije?

Broj devet

Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan ***** on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na *****. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku.
Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj.
Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život.
S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela pička. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak?
Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala.
Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija.
Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita.
Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: «isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe», ili «mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete».
Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet.
No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati.
Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije...?
Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu.
Robert Roklicer is offline  
Odgovori s citatom